Lako je bilo ignorirati družinu od kakve se očekivalo da slijedi Nenada Ivankovića dok je širom Hrvatske okupljala tisuće i tisuće ljudi na predstavljanjima knjige o pustolovu i ratniku Anti Gotovini. Na društvo nogometaša, na izborima poraženih hadezeovaca i sličnih, slobodno misleća, proeuropska i demokratska javnost komotno je odmahivala rukom.

Prvih 150 potpisnika peticije za obustavu gonjenja generala Gotovine, među kojima je već bilo itekako "netipičnih" imena, poput Šefka Omerbašića, nisu dobili gotovo nikakav publicitet. Međutim, lista je prošli tjedan proširena za još toliko imena, među kojima su osobitu pozornost privukli umjetnici naročito glazbenici. Njihove potpise neki analitičari proglasili su simptomom društvenog fenomena. Listu koja je zbog njenih pokretača nazvana desničarskom potpisala je, primjerice, fina zagrebačka gospođa Pavica Gvozdić, pijanistica koja je baš sinoć u Lisinskom otvorila Dane hrvatske glazbe. Zatim Tonko Ninić, dugogodišnji voditelj Zagrebačkih solista i oličenje džentlmena s violinom, te doajen hrvatskih dirigenata maestro Pavle Dešpalj.

Ima mnogo ljudi kojima je Gotovina prije svega bio jedan od vojnika koji su dobrovoljno došli braniti svoju zemlju koja je bila napadnuta, mimoilazeći se pritom na graničnim prijelazima s onima koji su iz nje bježali. Na kraju rata, u kojem je njegovo ime jednom čitavom dijelu Hrvatske značilo sigurnost, Gotovina je bio general, jedan od zapovjednika vojske koja je oslobodila Hrvatsku. Svima koji tako misle o Gotovini i o Domovinskom ratu dobra je svaka peticija koja zahtijeva da se tom čovjeku zbog svega toga ne sudi.

Slušao sam jučer u bečkom Musikvereinu Beethovenovu simfoniju u izvedbi Bečke filharmonije. Nikada potresnije nisam doživio onih nekoliko taktova posmrtnog marša na kraju prvog stavka. Dok sam se zajedno s čitavim auditorijem, orkestrom, zborom, solistima i dirigentom Simonom Rattleom penjao prema ekstazi genijalno uglazbljenih stihova "Ode radosti" Friedricha Schillera, imao sam sve jasniji pogled prema dolje: prema europskom tlu i povijesti kao prema jednoj velikoj krvavoj kupki revolucija i ratova. Ubijanje, pljačkanje, palež, mučenja, silovanja. Na svim stranama. Svaki pobjednik u bilo kojem ratu uspeo se do junaštva uvijek tim istim, krvavim stepenicama od kostiju nedužnih. A ipak, Schiller u jednom stihu zanosno ispjevane Ode poručuje: "Trčite, braćo, svojom stazom, radosno, kao junak prema pobjedi".

Deveta simfonija je i requiem i himna miru. Njenu veličanstvenu, jednostavnu temu sviraju najprije kontrabasi i violončela, onda je preuzimaju viole, pa violine, pa pomalo čitav orkestar i zbor. I to se zove kontrapunkt. Temeljni ton nad kojim se taj kontrapunkt gradi nekada se u glazbi zvao generalbas. Kada današnju slobodnu Europu gledam kao povijesno-geo-političku partituru, onda stalno čujem taj duboki generalbas tutnjave najtežeg oružja. Mi smo samo imali nesreću što je taj generalbas na kraju simfonije 20. stoljeća protutnjao upravo našim stranicama europske partiture.

Uostalom, odavno me muči jednostavno pitanje: kada je prije nekoliko godina bilo govora o sudskoj tužbi protiv partizanskog zapovjednika Rade Bulata zbog zločina koji su evidentno počinjeni, u povicima antifašističkih boraca nisam čuo glas koji bi rekao: pa neka ide na sud i dokaže svoju nevinost. Međutim, svaka anonimna šuša, poput jednog čitatelja Ferala kojem je taj list u posljednjem broju velikodušno dao prostor za eklatantni ispad govora mržnje protiv svih umjetnika potpisnika HONOS-ove peticije, uzima si za pravo Gotovinu ne samo izručiti Haagu, nego ga i s potpunim uvjerenjem nazivati "tipom čija je uža specijalnost bila ubijanje šverc i svakojaki drugi krvavi poslovi". Ako nekoga brine što se umjetnici i ljudi neosporno vrijedni njihova poštovanja potpisuju na "desničarske" peticije za Gotovinu, neka sami napišu peticiju koja to nije. Potpisat ću je i ja.