Da od gorega može biti gore, ne treba posebno dokazivati. Cjelokupna je Hrvatska javnost toga postala svjesna. Da s takvom političkom i inom garniturom izlaska iz krize nema već je očevidno i duhovnim slijepcima.

Nije u pitanju samo napetost u odnosu sindikata i Vlade, naći će oni neko rješenje, nego i sindikati snose svoj dio krivnje u svemu ovome. Određena intelektualna skupina unisono razmišlja da se ovako dalje ne može.

Životno nam iskustvo jamči da izlazak mora postojati, a vjera nas u tome utvrđuje, jasno, i nada, kako ju tumači veliki Augustin i kako ju je živio sam Isus Krist. Naime, sv. Augustin kaže da nada ima dvije kćeri: srdžbu i hrabrost. Nada se ne miri s postojećim, s jedne strane, a, s druge strane ona je hrabra, čini sve da postojeće mijenja.

Tako su nadu svjedočili proroci u biblijskoj poruci: nisu se mirili s postojećim i činili su sve da se postojeće mijenja. No ljudi koji su tako shvaćali nadu svi su odreda bili i fizički skraćeni za glavu. Treba zapamtiti da oni nisu bili u današnjem smislu političari!

Takvu nadu, a ne puko, pasivno iščekivanje, potrebno je vratiti narodu. Danas bi Crkva, kršćanski vjernici, takvu nadu kao zajednica trebali unositi u ovu deprimirajuću i beznadnu stvarnost.

Tako sam pisao 1999. godine, jer sam već tada tvrdio da su politički lideri i stranačko-ideološka politika potrošeni, da su se pretvorili isključivo u interesne skupine, bolje rečeno, u ortačku bratiju.

Vrijeme koje je za nama i događaji koji se odvijaju pred našim očima to nedvojbeno potvrđuju.

Smatram ipak a u ovako kaotičnim vremenima treba sačuvati hladnu glavu i više puta promisliti prije nego riječ ode u eter i na valove medija, te još jednom uznemiri narod. Trenutačno smo u takvu odnosu političkih snaga da izbori nisu bolje rješenje od postojećeg kaosa.

Naime, na stranačko-političkoj sceni, gotovo bez iznimaka, kao birači nemamo kome dati svoj glas, nema adrese. To je i inače hrvatski problem: nema adrese! Apstinencija je izrazito velika i bojim se da progresivno raste.

Može crkveni tisak roniti suze zabrinutosti kako o toj stranci ovisi sudbina Hrvatske, ali u kontekstu u kojem je to rečeno i kada je rečeno, to je čista demagogija.

Miješanje karata unutar sadašnje koalicije bilo bi prelijevanje iz šupljega u prazno. Naša je političko-stranačka klasa jednostavno pala na ispitu. Oni su, bilo oporba, bilo vlast, krivi za sve što je Hrvatska postala, dakako, zaslužni i za ono dobro što je učinjeno.

Ipak, sve članstvo nije krivo za takvo stanje. Takva stranačka politika dovela nas je u pretpolitičko stanje plemenske svijesti, ortakluka, interesnih skupina. To ne vidjeti i ne priznati politički je daltonizam, sljepilo.

Potrebna je nova adresa, alternativa stranačko interesnoj politici, ortaštvu, koju građanska svijest i odgovornost mislećih ljudi trebaju narodu ponuditi.

Ima li Hrvatska mudrih, stručnih i moralno poštenih ljudi, hrabrih i svakako mlađih, da se prepoznaju, okupe i daju svoj doprinos izlasku iz stanja stalnog kaosa i prijeteće diktature, izlasku iz pretpolitičkog stanja?!

Prošao je i blagdan sv. Dujma i Dan grada Splita. Dogodila se još jednom splitska Riva. Sv. Duje je još jednom »prošetao« svojim gradom, kako je obznanio voditelj procesije. Čekajmo sljedeću godinu!

Pljesak su pobrale prisutne udruge proistekle iz Domovinskog rata i Pašalićev lobi predvođen županom splitsko-dalmatinskim. Vjeran puk na sljedećim izborima više neće pogriješiti.

Ako je to učinak splitske proslave, isplatilo se sve to organizirati. Ipak sve mi se čini da je vrijeme »miksanja« vjere i politikantstva potrošeno. Osjećam potrebu nekog novog scenarija bližeg istini i bližeg suvremenom čovjeku. Sadite dobro, bez obzira na stavove ljudi!