Berlinski zid kao simbol strahovlade svjetskog komunizma pao je 1989. i tada je Zdravko Tomac uime ekstremne ljevice, kojoj je tada pripadao (SKH/SKJ), trebao hrvatskoj javnosti uputiti ispriku za poratne velike masakre koje je Titova vojska počinila tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Danas, 12 godina nakon sloma jugo-komunizma nema smisla slušati isprike koje, ako i jesu iskrene, a vrlo vjerojatno nisu, nisu slijedile javno-pravnu istragu o nalogodavcima zločina nad ratnim zarobljenicima – hrvatskim vojnicima i civilima. Iako će u Sloveniji tek sada jedan od sudionika u zapovjednom lancu odgovornih partizanskih zločinaca biti pozvan pred istražnog suca, u Hrvatskoj se ni to nije dogodilo. Josip Boljkovac, povodom obljetnice “probijanja ustaškog obruča na Petrovoj gori 1942. godine, nema srama izjaviti kako su partizani na prijekim sudovima sudili eventualne partizanske zločince. Kad bi to bila istina, sam bi Josip Boljkovac završio na partizanskom prijekom sudu. Umjesto toga, partizanski zločinci uselili su u tuđe vile na Pantovčaku i u tuđe kuće po drugim elitnim četvrtima hrvatskih gradova.

Bleiburški zločini tzv. “Korpusa narodne obrane Jugoslavije”, zapovijeđeni po maršalu Josipu Brozu Titu, nisu bili čin osvete partizana nad “Pavelićevom vojskom”, kako se u javnosti krivo interpretira, jer se oružane snage NDH tijekom rata nisu osvećivale nad zarobljenim partizanima. Tito je naredio masovna ubojstva zato što je partizansko vodstvo bilo komunističko, a komunizam kao zločinačka ideologija ne trpi osobe koje su protiv komunizma. Oružane snage NDH bile su jedina organizirana oružana snaga koja je bila prepreka obnovi Jugoslavije i nasilnom uvođenju zlog komunizma – zato se “Bleiburg” i dogodio.