Zastupnici bi trebali saslušati i izvješće o radu na provedbi revizije pretvorbe i privatizacije i izvješće o obavljenim revizijama. A upravo je revizija pretvorbe i privatizacije bilo jedno od senzacionalnih obećanja koalicije uoči trećesiječanjskih izbora. Obvezali su se da će dokazati malverzacije i pljačke, te pronaći one koji su to činili u vrijeme dok je zemlja krvarila. Bio je to i jedan od ključnih razloga za zadobivanje povjerenja građana.

Dvije i pol godine kasnije, to je još mrtvo slovo na papiru. Izvješća za opljačkane građane znače malo ili gotovo ništa. Nema više ni žustrih povika današnjih vlastodržaca o tome kako će u zemlju vratiti i opljačkan novac. Onaj silan novac pohranjen po svjetskim bankama, sefovima i egzotičnim otocima. Kaže se da nada umire posljednja, ali u ovom slučaju, sad je to nakon dvije i pol godine kristalno jasno, tu mudru izreku ipak valja zanemariti.

Proteklo je zasjedanje Sabora bilo u znaku zadnjeg nastupa Radovana Ortynskog... Najprije je podigao cijelu državu na noge tvrdeći da ima dokaze o sprezi politike, medija i vlasti s organiziranim kriminalom, a kad je svoje teške optužbe trebao objasniti pred članovima saborskog Odbora za pravosuđe, rezultat je bio, složili su se neslužbeno svi koji su ga slušali - fijasko. Nastupio je nesuvislo, bez čvrstih dokaza, tako da je veliki mjehur od sapunice silnih iščekivanja što će reći vrlo brzo puknuo. Toliko brzo da je Odbor odustao od osnivanja istražnog povjerenstva koje je trebalo istražiti njegove navode.

No Ortynski se, samodopadan kakva su ga upoznali i mediji, a potom i javnost zahvaljujući njima, posebno »proslavio« napadom na novinare. Kazao je tako da ga »novinari nisu impresionirali« i da se »medije može kupiti«. Zaboravio je, međutim, reći kako se i državne odvjetnike, pa bili oni i bivši, također može kupiti. Jednako kao i liječnike. Ili policajce. Ili profesore. Ili ljude iz njegova poslovnog okruženja - suce...

Istodobno se u istoj zgradi - saborskoj - samo na drugom odboru, vodila još jedna zanimljiva rasprava, ona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Kad su u javnost prije kojih mjesec-dva procurile prve informacije o tome što će se u rečenom zakonu mijenjati, podigla se velika buka. Već je i običan laik mogao shvatiti da će neke od predloženih izmjena zakona teško proći prvo saborsko čitanje. Posebice se to odnosilo na dio posvećen pravima »friških« vozača. Nove je vozače zaprepastila sama najava o posebnom označivanju njihovih vozila, kao i to da će još najmanje godinu dana biti pod strogom paskom starijih vozača. Osjećat će se, žale se oni, obilježenima.

Čime li to predlagatelj, Lučinovo ministarstvo, misli opravdati prijedlog kojim bi se neplatišama prekršajnih kazni privremeno oduzeo automobil ili uskratilo dobivanje ili produljivanje osobnih dokumenata? Komu je uopće pao na pamet takav prijedlog kojim se zapravo krše ljudska prava?