Je li Radovan Ortynski zaista jedini krivac što Hrvatska nije riješila svoj problem s mafijom i rastućim organiziranim kriminalom, koji zahvaća sve pore našeg društva? I je li sada već bivši državni odvjetnik stvarno toliki bezveznjaković pa da uopće ne treba uzeti za ozbiljno to što govori, a kamoli njegove izjave provjeravati?

Ortynski kao Ortynski uopće nije važan, no činjenice jesu i preko njih ne bi trebali olako prelaziti. U svom nepovezanom i teško razumljivom izlaganju pred članovima Odbora za pravosuđe – koji su nakon takvog govora odbacili prijedlog o istražnom povjerenstvu – Ortynski je rekao i barem jednu zanimljivu i intrigantnu stvar. Požalio se, naime, da je dobivao analize iz mjera nadzora (prisluškivanje) Hrvoja Petrača, koje su govorile o internacionalnoj trgovini oružjem i švercu cigaretama, no da od svega ipak nije bilo ništa. Detaljnije o tom slučaju pišu ovih dana ne hrvatske, već beogradske novine. Nedeljni telegraf objavio je izvještaj o prisluškivanju Petračevih razgovora, koji je najvjerojatnije sastavljen u SZUP-u, a prisluškivanje je naredio sam Ortynski.

Kako bilo, iz prepričanih 39 razgovora Hrvoja Petrača s kraja 1999. i početka 2000. godine, dakle u vrijeme prevrata u Hrvatskoj, vidi se kako taj čovjek iz inozemstva, kamo se bio sklonio pred suparničkim Sliškovim gangom, upravlja svojim ljudima iz podzemlja, ali i hrvatske politike i medija. Osnovna njegova djelatnost svodi se na međunarodni šverc cigaretama, kojima opskrbljuje Libiju, Srbiju, Bliski istok i druge destinacije. Svojim kontejnerima koji plove svjetskim morima upravlja iz Istambula, a bavi se i trgovinom »željezom«, naftom i građevinom.

Na stalnoj je vezi sa Žarkom Pešom, koji je u to vrijeme bio šef SIS-a, te generalom Vladimirom Zagorcem, dok su na Sliškovoj strani bili hisovac Ante Baković i general Andabak. Petrač o Vladimiru Faberu (bivši Lučinov pomoćnik) i Tomislavu Karamarku govori kao o svojim ljudima, no to je ništa prema onome koliko se trudio oko predsjednika Mesića. Ako je vjerovati izvještaju, za njegovu kampanju Petrač je ponudio pola milijuna maraka, koje mu je Karamarko odbio. No to Petraču nije smetalo da svojoj majci poruči da obavezno ode u Mesićev izborni stožer čekati izborne rezultate i da »ponese tri kartona graševine«. Petrač je iste večeri nazvao Mesićev stožer čestitajući mu na pobjedi, a kasnije se Mesiću nudio i za ekonomskog savjetnika.

Karamarko je generalu Zagorcu, koji je tada bio pod teškim optužbama zbog malverzacija u RH Alanu, sredio susret s Mesićem, a samom Petraču sastanak s predsjednikom dogovorio je Ivo Pukanić, s kojim je stalno bio na vezi. Sastanak mu je trebao kako bi Mesića nagovorio da podrži inicijativu Harisa Silajdžića o promjeni Daytonskog sporazuma, a zauzvrat bi Silajdžić posredovao kod Kuvajćana i u zemljama Afrike i bivšeg SSSR-a u Petračevom poslu oko modernizacije tenkova T-72 i T-84, koje bi obavio slavonskobrodski Đuro Đaković. Prema izvještaju, Mesić je ideju podržao, a Pukanić, koji je bio tek puki posrednik, nadao se da će »valjda nešto biti i za njega«.

Ortynski se, dakle, s pravom ljuti. Iako je policiji izdavao naloge, tvrdi da policija nije postupala po tim nalozima. Prema onome što je objavio Telegraf, prisluškivanje koje je započeo Ortynski dalo je rezultate. Žalosno je što od domaćih vlasti prave reakcije nije bilo. Umjesto da stanu na kraj organiziranom kriminalu, domaći tužitelji i policajci ponovno istražuju tko je dao dokumente o prisluškivanju Petrača novinarima.