SARAJEVO, 15. svibnja (Od Vjesnikova dopisnika) - Haris Silajdžić napokon je odgovorio na višednevna prozivanja u javnosti zbog pakistanskog robnog kredita koji je 1992. godine, kao tadašnji ministar vanjskih poslova Republike BiH, ugovorio i realizirao. Vodeći tjednici u Sarajevu, »Slobodna Bosna« i »Dani«, objavili su prošlog tjedna priču o privatnom Silajdžićevom kreditu u visini od 20 milijuna dolara koji do danas nije vraćen. Objavljeni su i pikantni detalji poput onoga da skoro nitko u državnom vrhu nije uopće znao za postojanje tog kredita, a da je predsjedajući državnog Predsjedništva Beriz Belkić, inače član Silajdžićeve Stranke za BiH, ostao iskreno začuđen kada ga je pakistanski veleposlanik prije izvjesnog vremena upitao kakvi su izgledi za vraćanje kredita, a s kamatama riječ je o iznosu približnom 50 milijuna dolara.

Navodno su čak četiri pošiljke morskim i zračnim putem upućene iz Pakistana u BiH, a u Hrvatskoj su ih preuzeli Azem Karamehmedović, te javnosti mnogo poznatiji, danas pokojnici, general Mate Šarlija Daidža i zagrebački krojač muške mode Salim Šabić, bivši lider SDA u Hrvatskoj. Važnu ulogu, tvrdi se, imala je i Silajdžićeva sestra Sadžida, kao veleposlanica BiH u Pakistanu. Osim roba definiranih u Ugovoru o kreditu, isporučene su i neke druge stvari, primjerice 60-ak skupocjenih Toyotinih džipova, za koje se ne zna precizno gdje su završili.

Haris Silajdžić nekoliko dana je šutio, opravdavajući to boravkom na službenom putu, no odlučio se na reakciju nakon što je Federalna televizija objavila detalje priče. »Ugovor je zaključen u vrijeme kada je na BiH izvršena dvostruka agresija i dok je embargo na uvoz vojne opreme i oružja bio na snazi, te je stoga moguće da su umjesto pojedinih roba koje su navedene u Ugovoru isporučene druge koje su podlijegale embargu, ali su bile važne za odbranu. U svakom slučaju, sve što je dogovoreno s tadašnjom vladom Pakistana, a radilo se o količini od blizu dvije tisuće tona, u cijelosti je isporučeno i došlo je do branilaca BiH. Mogu nedostajati samo one količine koje su zadržale Vojska Hrvatske i HVO, jer je to bila cijena prolaska isporuka preko teritorija pod njihovom kontrolom, tvrdi Silajdžić, dodajući da su zahvaljujući sredstvima isporučenim temeljem Ugovora o kreditu odbijeni neki od najozbiljnijih napada na Sarajevo tijekom rata.

»Mogao bih navesti i mnoge druge primjere kada se BiH uspješno branila koristeći ono što je isporučeno u okviru tog robnog kredita. Šteta je što ista takva sredstva nisu stigla do branitelja u Srebrenici, Žepi, Prozoru ... Žao mi je što taj kredit još nije vraćen, ali to je sudbina i mnogih drugih kredita koje je BiH uzimala radi svoje obrane. Jasno je da postoje i oni kojima je žao što smo imali bar minimalna sredstva za obranu, jer računaju da bi u suprotnom ishod rata bio drugačiji. Takvima ne želim polagati račune, niti dalje odgovarati na njihove napade!

Očito, Silajdžić »prebacuje lopticu« na teren općenitih formulacija o agresiji, obrani i slično. No, ako očekuje da će sadašnje vlasti BiH, odnosno koalicijski partneri u vlasti sudjelovati u vraćanju kredita, vjerojatno će ipak morati predočiti više detalja o načinima kako je ugovoren, a posebno potrošen robni kredit. S druge strane, sasvim je moguće da je aktualiziranje priče o kreditu i dio predizborne kampanje, posebno nakon najave Silajdžićeva povratka u aktivnu politiku.

Alenko Zornija