Znate li što je u ova dva dana najveća, gotovo hamletovska dvojba hrvatske javnosti? Je li Ivica Račan kleknuo na Bleiburgu. Simbolično popravljajući vrpcu na vijencu, premijer je, svjedoče kamere, jednim koljenom dotaknuo bleiburško tlo. Poza je to koja ne sugerira ritualno klečanje. Naročito kad je Račan u pitanju. Je li spuštanje koljena na betonsku kocku bio doista dodatan, za kamere, odnosno javnost, teatralniji čin kajanja, samo premijer zna. Ja sam pak sto posto siguran da Račan u Bleiburgu nije - pokleknuo.

Nije poput Tomca pokušao balansirati između ljevice i ekstrema koji zakrvavljenih očiju pod Pavelićevom slikom siju mržnju, te smatraju osvetu jedinom prihvatljivom zadovoljštinom za težak zločin, koji, iz druge krajnosti, Stipe Šuvar pokušava relativizirati. Nakon Jasenovca, Račan se poklonio i žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Izrazio je, kad već nisu oni koji su to morali, sućut i žaljenje zbog žrtava, jer, kaže premijer, današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin baš zato jer je građena na temeljima demokracije, antifašizma, odlučnog odbijanja svakog ekstremizma i totalitarizma, lijevog ili desnog, crnog ili crvenog. Račan, dakle, ne miri nepomirljivo. Partizane i ustaše. Ideologije s dva suprotna predznaka. Pobjedničku koja je također učinila neoprostive zločine, te poraženu, u suštini i praksi, nehumanu, anticivilizacijsku. Dakle, nije Račan inzistirao na pomirbi, već se ispričao zbog zločina koje su u vrijeme komunističkog pokreta, kojemu je i današnji premijer itekako pripadao, učinili drugi. Ako je isprika bila uistinu iskrena, ako je prihvate i svi ostali ljevičari, a obitelji žrtava uvaže i ako se netko u ime predstavnika desnice ispriča za Jasenovac, tada bi Hrvatska mogla, konačno, okrenuti stranicu prošlosti i početi napokon živjeti sadašnjost, te planirati budućnost.

Usprkos tomu što nije obećavao, »Forum« Tihomira Ladišića o auto-industriji u Hrvatskoj pretvorio se u itekako korisnu raspravu o jalovosti i hrvatske politike, i hrvatskih političara, i hrvatske države i hrvatskih menadžera. Ladišićevo je pravo čuditi se Hrvatima koji za kupnju automobila godišnje troše oko četiri milijarde kuna (a koliko se tek troši na osiguranje, benzin, dijelove...), što je, dokazano je u emisiji, daleko manje od prosjeka nekih drugih zemalja u tranziciji, kojima je Hrvatska do devedesete bila gospodarski eldorado. Uostalom, na cestama još uvijek promet ugrožava čak 266 tisuća više od 12 godina starih automobila Crvene zastave iz Kragujevca. Više se treba čuditi svima nama što trpimo vlasti koje su svojom nesposobnošću opasale Hrvatsku za strane investitore nepreskočivim zidom. Bilo je zanimljivo slušati zbog čega je to Audiju zanimljivija Mađarska od Hrvatske te zašto nas Mercedes uspješno zaobilazi.