Red veličina je različit, ali motivi približavanja Rusije NATO-u slični su onima zbog kojih i Hrvatska želi u NATO - u što god se NATO transformirao, dobro je biti njegovim članom. Postalo je posve zamislivo da u dogledno vrijeme, Rusija zauzme svoje mjesto u NATO-u, izmedju Portugala i Španjolske. Tako nešto bio je uostalom, prilikom Putinove posjete bruxelleskom sjedištu Saveza, koja je uslijedila nakon velikog približavanja poslije 11. rujna, rekao i glavni tajnik NATO-a George Robertson. Tako opisano mjesto za stolom nije osobito pozitivno odjeknulo u Rusiji, gdje se raspad imperija nije još svugdje jasno prihvatio u svim konzekvencijama, što je psihološki posve razumljivo. NATO ipak ima ono što treba i Hrvatskoj i Putinu - mehanizme, načine, uputstvo za uporabu o tome kako se mogu provesti reforme u sektoru obrane i sigurnosti. Bez NATO-a, čini se, Putin, koji se nizom poteza sve više promovira kao lenjigradski - ili petersburški - dakle, istinski prozapadno orijentirani Rus, to se ne bi moglo ni sanjati.

Nakon što se sruše stare strukture, treba još neko vrijeme da se to shvati i prihvati. Za ilustraciju, još do 1947 godine, saveznici su razmišljali i planirali europski sigurnosno-obrambeni mehanizm koji bi bio usmjeren protiv - Njemačke! Iako je Njemačka bila već dvije godine potučena do nogu, progažena, srušena, iako je Sovjetski Savez bio zauzeo pola Europe, dvije godine je pobjednicima trebalo da shvate da su stvarno pobjednici, i da se s druge strane, stoji novi, veliki politički, vojni i ideološki protivnik, Sovjetski Savez. Tek kad su to psihološki prihvatili, osnovan je NATO, a usput budi rečeno, u njegovom repu nastali su i počeci Europske unije, preko tadašnje Zajednice za ugljen i čelik, i kasnije Europske zajednice. Jasno, i EU također, rezultat je hladnog rata.

Kako je NATO produžena ruka Sjedinjenih Drzzava, Rusija će, "čije će mjesto za stolom biti izmedju Portugala i Španjolske" imati toliku snagu i utjecaj koliko će joj to dati dosadašnji NATO saveznici i naravno, Amerika. Kako će se to razvijati, ostaje za vidjeti. Dijelovi Bushove administracije, točnije Donald Rumsfiled i Condolezza Rice, bili su prilično suzdržani ovim podizanjem Rusije. Nezadovoljni su zato jer nisu točno odlučili što će s NATO-om, treba li on Americi, ne treba, u što ga treba transformirati...Za sad je prevladalo uvjerenje da treba, da je NATO ipak koristan. Ako će on ostati obrambena struktura, onda će europski saveznici ipak trebati učiniti nešto na podizanju svoje tehnološke i vojne opremljenosti, da bi odnos ostao partnerski. Ako ne... Ali, kakav- takav, NATO je za europsku obranu velika stvar. Međutim, baš zato jer misle da je NATO koristan, odnosno, usprkos svemu koristan, nisu oduševljeni idejom da Rusija tamo ulazi na mala vrata u Savez, zbog bojazni da bi Moskva mogla blokirati odluke.

Osnivanje Vijeća NATO-Rusija u Reykaviku mnogi su vidjeli kao kraj hladnoga rata, ali, jasno, niti je to više taj NATO, niti ta Rusija. Poslije sastanka u Pragu, kad će članicama postati još nekoliko novih, manjih, istočnoeuropskih članica, to će biti još očitije. Neki misle da će se NATO do kraja razvodniti u organizaciju tipa OSCE, a drugi da će se preobraziti u strukturu koja će biti u stanju odgovoriti na novi tip sigurnosnih i obrambenih prijetnji, od terorizma do "soft- mekih prijetnji", kao što je organizirani kriminal. Što bilo da bilo, Rusija ne može spriječiti proširenje NATO na svojim bivšim granicama - ući će baltičke zemlje, ući će Slovačka, Slovenija, i Putin se naprosto sjetio stare američke izreke - ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.

Od rušenja Berlinskog zida NATO je bio u potrazi za svojim neprijateljem, za svrhom svog postojanja i Balkan je vjerojatno bila zadnja lokacija gdje je iskušana njegova stara snaga. Od 11. rujna, u terorizmu je prepoznata nova velika prijetnja, i koliko god da prijetnja bila disperzirana, nejasna, neblokovska, ipak ona omogućuje kakvu-takvu novu bipolarnost, nova okupljanja saveznika i protivnika. Svi smatraju, iz niza razloga, da je bolje i prirodnije imati Rusiju za jednog od saveznika, i zato, preživi li NATO, neće biti ništa prirodnije da i Rusija postane njegov član. Putinu ova zapadna supranacionalna organizacija treba zato da svojoj zemlji dade prozapadni poticaj, da potegne neke reforme, koje će mu omogućiti ekonomski razvoj a također i da Rusija ostane važna, da svoj novi život, u novom razdobolju živi kao uvažena regionalna sila, koja će moći sjediti na nekoliko stolica, a ne da ovisi samo o Americi. Mjesto će joj za stolom biti izmedju Portugala i Španjolske, ali ona se ipak nada nećem većem. Struktura globalne borbe protiv terorizma pomoći će joj da drži na uzdi svoje buntovne republike.

Također, ova zapadna nadnacionalna integracija - zasad preko Vijeća NATO-Rusija, ali jednog dana, tko zna - pomoći će joj da ima više utjecaja i bolje sredi veliku igru oko nafte i svoje bivše srednje Azije gdje se sad, nakon kampanje u Afganistanu, ugnijezdila Amerika. Nafta je velika nada Rusije, njena velika ambicija, a i Rusiji i Americi treba za razvoj te igre, sigurno euroazijsko područje. Dakako, treba znati da se točno uoči ovog, simboličkog događaja u Reykajaviku, dogodilo nešto stvarno važno - Rusija i Amerika potpisale su ugovor o smanjenju broja bojevih nuklearnih glava. Premda se radi o čak 4000 bojevih glava s obje strane, efekt nije toliko u tome da će oni to oružje deklasirati, jer ga i dalje imaju pravo proizvoditi i spremati, nego u tome da se potvrđuje stvarni trend približavanja Amerike i Rusije. Podsjetimo da je on počeo prije 16 godina sastankom Reagan - Gorbačov, baš na Islandu. Sljedeća velika prekretnica bila je 1997. kad je Javier Solana, tada glavni tajnik NATO-a, osnovao Stalno vijeće Rusija-NATO. Ovo, novo, Vijeće NATO -Rusija, neće imati specijalno veće ovlasti nego ono prije, a ipak je mnogo važnije jer su dvije strane - i europski saveznici i Rusija na to spremni.