Onaj tko je Petračeve transkripte dostavio beogradskim medijima, radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa – ponovo se svojom izjavom proslavio ministar policije Šime Lučin, dodajući da se oko počinitelja krug već steže. Loveći novinara, ne hajući za kriminalce o kojima objavljeni dokumenti govore, ministar je još jednom potvrdio da je ili totalno pobrkao lončiće ili ide linijom manjeg otpora pa smatra dovoljnim uhititi glasnika loših vijesti.

Petračevi transkripti, objavljeni nedavno u jednim beogradskim novinama, prijepis su tajno, policijski snimljenih razgovora što ih je prije nešto više od dvije godine vodio kontroverzni hrvatski poduzetnik Hrvoje Petrač. Dokumenti su prepuni indicija o njegovoj upletenosti u međunarodnu kriminalnu mrežu. Neugodni su i po neke visoke hrvatske političare, između ostaloga i predsjednika države, koji su s prisluškivanim kontaktirali. Unatoč takvom sadržaju, protiv Petrača ništa nije poduzeto. Sumnju da je svaka akcija protiv njegove mafijaške skupine blokirana namjerno, s visokog mjesta, sada je potvrdio i nedavno smijenjeni državni odvjetnik Radovan Ortynski. On kaže da je »MUP sprečavao istragu o Petraču«.

U rat mafije snažno su se uvezali i neki hrvatski mediji. Dva najveća tjednika isukala su teške pucaljke. »Nacional« optužuje »Globus« i njegova suvlasnika Nina Pavića da je transkripte dostavio preko Drine, kako bi se osvetio za aferu GRUPO, to jest svojedobno javno raskrinkavanje njegova ortakluka s prljavim HDZ-ovim tajkunarijama. »Globus« prenosi dijelove transkripata koji upućuju na blisku Petračevu povezanost s vlasnikom »Nacionala« Ivom Pukanićem. U svakom slučaju, evidentno je da su se moćne medijske kuće previše intimizirale s grupama koje im ne služe na čast. Vezama s političkom ili kriminalnom mafijom opasno dovode u pitanje i svoju vjerodostojnost.

Ministrova tvrdnja da protiv nacionalne sigurnosti Hrvatske rade oni koji su Beogradu dali materijale po kojima je Zagreb središte europske mafije, otvara brojna pitanja. Primjerice, rade li protiv nacionalne sigurnosti oni koji su dokumente dostavili medijima ili oni koji su za takvu reputaciju prvenstveno zaslužni? A to se onda odnosi ne samo na kriminalce, nego i na policiju koja je Petračeve transkripte dvije godine imala u rukama i ništa nije napravila. Na tu činjenicu ministar se Lučin ni ovoga puta nije smatrao potrebnim ni osvrnuti.

Skrećući pažnju na nebitne ili manje važne stvari, policija pokazuje vlastitu dezorijentiranost ili ponovo nešto pokušava sakriti. Svoj interes usmjeravajući na otkrivanje puteva kojim su transkripti dospjeli u medije, sasvim zanemaruje njihov sadržaj kao i pitanje vlastite odgovornosti u cijelom slučaju. Priča o kriminalu tako se nastoji zamijeniti istragom o tome tko je kome, zašto i pošto dao. Umjesto kriminalaca, love se novinari i njihovi izvori. Najveći je negativac distributer transkripata, a ne međunarodno umreženi šverceri i njihovi jataci. Umjesto da stegne krug oko Petrača, Lučin razapinje mrežu prema Ortynskom i njegovim kuririma. Tom logikom, po nacionalnu sigurnost države istina o mafiji opasnija je od mafije same.