Slobodna Dalmacija: 18. 05. 2002.
Ukinimo mirovinu!
Frenki LAUŠIĆ
Rad oslobađa! Čudo je to jedno kako je socijalistički sustav - koji je rad ideologijski definirao kao vrhunaravnu društvenu vrijednost - imao tendenciju stalnog smanjivanja radnih obveza radnika, dok kapitalistički sustav od rada traži da živi vječno. Kao da je refren komunističke pjesme "Da nam živi, živi rad" sadržajno ukomponiran u
temelje sustava koji, paradoksalno, obrt i oplođivanje kapitala stavlja na prvo mjesto vrjednosnog sustava društva.Naravno, samo prividno. Radni prijedlog stručnjaka za mirovinsku reformu o tome da će se dobna granica za mirovinu, mušku i žensku, povećati do 67 ili 68 godina starosne dobi jedna je od posljedica takva ideologijskog sustava koji u stvari do smrti potiče rad da bi vječno živio kapital. Naime, nastavi li se povećavati nerazmjer između aktivnih i pasivnih osiguranika, naši dični stratezi predviđaju kako bi zbog financijskog stabiliziranja mirovinskog sustava trebalo produžit radni vijek građanina Lijepe naše.
Na jednog umirovljenika u Hrvatskoj ide 1,4 zaposlenika i to je već sada neodrživo, kažu Vladini stručnjaci i stratezi, a bit će sasvim neodrživo ako se takav odnos zadrži i idućih nekoliko godina.
Drugim riječima, vladajući su poručili građanima kako postoji velika mogućnost da gospodarstvo rastom i razvojem u idućim godinama neće uspjeti smanjiti taj omjer. No, hajde da ovom prilikom podsjetimo Vladu RH da je jedan od glavnih ciljeva mirovinske reforme - prebacivanje mirovinskog sustava s države na mirovinske fondove - bio upravo oživljavanje gospodarstva. Formula za to oživljavanje je glasila da će mirovinski fondovi "obveznom" kupnjom ob
veznica od države i domaćih poduzeća kreditirati domaće gospodarstvo i državu.Financijski trošak mirovinske reforme, naime, bitnim dijelom je upravo trošak kamata na ime izdavanja državnih obveznica na koje će pravo prvokupa imati mirovinski fondovi, a od čijeg bi se iznosa financirali mirovinski fondovi u startu svog rada. Taj trošak se trebao velikim dijelom vratiti upravo od razvoja gospodarstva koje bi na rečeni način kreditirali mirovinski fondovi. Međutim, tužna je činjenica da u Hrvatskoj baš nema t
oliko vrsnih poduzeća koje su mirovinski fondovi spremni kreditirati, pa je u tom smislu vrlo upitan uspjeh tog dijela mirovinske reforme. A zna se da za neuspjeh, neadekvatnost ili sporost gospodarskih reformi cijenu plaćaju građani.Problem je samo u tome što aktualna vlast kroz usta potpredsjednice Vlade Željke Antunović sporost, neuspjeh ili neadekvatnost - kako vam drago - tih reformi naziva ni više ni manje nego "ekonomskom nužnosti". "Svaka reforma ima svoje žrtve i svoju cijenu. Tu cijenu građani već plaćaju, ali ne zbog socijalne neosjetljivosti vlasti, nego zbog ekonomske nužnosti", ustvrdila je potpredsjednica Vlade. I zbog te "ekonomske nužnosti" za kakvu su odgovorni socijalizam, rat i HDZ, Hrvati će, prema riječima Željke Antunović, još dugo biti žrtve i plaćati cijene vlastite političko-ekonomske gluposti i tuđe ratne agresije.
Nije da u toj argumentaciji, javno poluizrečenoj od čelnika petorke na vlasti, nema velikog dijela istine, ali se propušta navesti i grijeh ove vlasti: nesposobnost. Neće biti ništa čudno ako za godinu dana predlože i promjenu Ustava s odredbom da svatko ima pravo i obvezu raditi do smrti i da se zbog toga ukida mirovina, jer je to jedini način da uspije mirovinska reforma.