Akcijom »S posla na Mirogoj« – tako je jedan duhoviti kolumnist nazvao konsternirajući prijedlog mirovinske reforme kojom bi se penzije u Hrvatskoj praktično ukinule. Vladini stručnjaci, naime, predlažu da se radni vijek, za muškarce kao i za ravnopravne im žene, produži do 67 ili 68 godine života. »Reformatori« to vide kao jedini način da se izbjegne slom mirovinskih fondova, koji su se našli u kliještima sve nepovoljnijeg odnosa između broja onih koji privređuju i onih koji su svoje već odradili.

Potpredsjednica Vlade Željka Antunović nazvat će to »ekonomskom nužnošću«. »Svaka reforma ima svoje žrtve i svoju cijenu. Tu cijenu građani već plaćaju, ali ne zbog socijalne neosjetljivosti vlasti, nego zbog ekonomske nužnosti«, rekla je ona. Što je sve zgurano pod taj zajednički nazivnik »ekonomske nužnosti«? Kriminalna vladavina HDZ-a proizvela je neke ekonomski mjerljive činjenice, koje za posljedicu imaju nužnost generalnog stezanja remena. Nesposobna i jalova vladavina petorke također ima svoju cijenu. Tako stvorene ekonomske činjenice čine tijesan okvir u kojem se danas mora zgurati Hrvatska, ali one nikako nisu morale biti nužnost.

Istina je da reforme imaju svoje žrtve i svoju cijenu, ali svaka reforma mora imati i svoje jasno postavljene i prepoznatljive ciljeve. Ciljevi hrvatskih reformi više se ne mogu raspoznati. Bilo bi za očekivati da je njihov projektirani rezultat onaj obećani »bolji život svima«. Ali ni reforma radnog zakonodavstva, kao ni mirovinska reforma u tom pogledu uopće nisu transparentne. Njihovi su pravi ciljevi potpuna enigma. Evidentno je samo tko im plaća cijenu i tko su im žrtve. Premijer Račan stalno govori o tome da će ustrajati na reformama, ali u njegovoj retorici i praksi reforme kao da su postale same sebi svrha.

Planom o enormnom produženju radnog vijeka Hrvatska se vraća praksi neciviliziranih naroda koji su svoje starce, kad više nisu mogli raditi, slali u smrt. Hrvatska vlada svojim građanima također nudi da se radi praktično do posljednjeg daha. Radnik se pretvara u stroj, radi dok može, kad pregori i crkne, ravno – na otpad. Nesrazmjer između aktivnih i pasivnih osiguranika kani se ukloniti maksimalnim produžavanjem vremena rada i maksimalnim skraćivanjem vremena u kojem se ima pravo na mirovinu. Dosad proklamirano geslo da se svatko mora brinuti o vlastitoj starosti sada je modificirano prijedlogom kojim se pravo na staračku mirovinu de facto poništava. Jedini način koji bi, po Vladi, garantirao uspjeh mirovinske reforme praktično je ukidanje mirovina. Smrt penzićima, živjela reforma!

Naravno, izlaz je na posve drugoj strani – u povećanju broja zaposlenih, u rastu proizvodnje i razvoju gospodarstva. Ali ova je Vlada već pokazala da reformu koja bi se vinula tim ciljevima ne zna pokrenuti.