Najeklatantniji primjer nebrige o ljudima, ignoriranja i rušenja ljudskog dostojanstva svakako je odnos hrvatske vladajuće politike prema neraspoređenim i otpuštenim policajcima, koji već punih šezdeset dana prosvjeduju na Markovu trgu. Sve se to odvija između zgrade hrvatske Vlade i Sabora, u kojima svaki dan rade ljudi koji kreiraju politiku ove zemlje. U svojemu apelu koji je u subotu odaslalo Društvo hrvatskih književnika upozorava da se prosvjed događa puna dva mjeseca, u srcu glavnoga grada i pred očima sve tiše javnosti.

Žalosna je činjenica što se među sedamdesetak prosvjednika koji naizmjence dolaze na Markov trg nalazi i Zvonko Lovrenčić iz Policijske uprave zagrebačke. On neprekidno, od 1. travnja 2002. godine štrajka glađu i u posve je bezizlaznoj osobnoj i obiteljskoj situaciji s najtragičnijim slutnjama. Svi su ostali zbog zdravstvenog stanja odustali od toga najtežeg načina ukazivanja na probleme, međutim Lovrenčić unatoč preklinjanjima kolega i različitih moralnih autoriteta ne odustaje. Do samouništenja. Sve to ukazuje da je u vrlo teškoj psihičkoj situaciji, a ne treba previdjeti ni činjenicu da je taj čovjek 58 dana bio zatočen na Manjači.

Iako su prosvjedi sasvim uobičajena pojava u zapadnim zemljama, pa se na probleme ukazuje što prihvatljivim, što metodama na rubu terorizma, činjenica je da dopisnici stranih medija upravo i kroz taj prosvjed koji se u hrvatskim medijima posve marginalizira u svojim komentarima prosuđuju o sposobnosti hrvatske Vlade. Jer uljuđenom i uređenom demokratskom svijetu posve je nezamislivo da Parlament i Vlada nisu uspostavili jasne pravce kretanja kada je u pitanju otpuštanje viška državnih službenika. I što je još gore, što Ministarstvo unutarnjih poslova od siječnja do sada nije u stanju Saboru dostaviti izvješće o otpuštanjima policajaca i kriterije na temelju kojih je to učinjeno. Ukratko, mjerodavne državne insitucije nisu u stanju riješiti elementarne probleme i to na način da se koliko je god moguće u budućnosti izbjegnu sasvim očekivane tragedije koje su posljedica ugrožene egzistencije, beznađa i bezizlazja. Ili, kako to kažu u svom apelu hrvatski književnici: "Da se tuge i tragedije smanje, da ljage izblijede i da se ponos umnoži, i da glas savjesti ne iščezne!" Ako sva sila državnih službenika nije u stanju za dva mjeseca, u povjerenstvima koja su osnovali upravo u svezi s prosvjedom otpuštenih policajaca, riješiti baš ništa i ni jedan slučaj, onda se može zaključiti ili da su posve nesposobni, ili da su skloniji metodi iznurivanja, pa tko duže izdrži, računajući kako će poduprijeti medijskom šutnjom oni biti svakako ti koji će zabilježiti bod prednosti. Doduše, demantiji već polako stižu iz Upravnog suda, gdje jedan po jedan policajac dobiva spor. Ili jednostavnije rečeno - pametnome dosta!

Budući da je najgora iskustvena metoda ona koja se isprobava na vlastitoj koži ,tako bi našim vlastima trebali za primjer upozorenja poslužiti događaji od prije dvije-tri godine u Bugarskoj. Smušeno, bez jasnih kriterija, otpuštani su policajci i vojnici, a za "program zbrinjavanja" pobrinula se bugarska mafija, koja je obučene ljude stavila pod kontrolu i vješto koristila za razvijanje kriminala. Kada su bugarske vlasti, doduše vrlo kasno, sve to shvatile, interventno su tražile sredstva međunarodne zajednice za suzbijanje enormno naraslog organiziranog kriminala, a sredstva su nekoliko desetaka puta premašila onaj iznos koji je trebao biti utrošen u program kvalitetnog integriranja tih ljudi u društvo.

Budući da se prosvjed neraspoređenih i otpuštenih policajaca ne može promatrati izolirano od svih drugih društvenih zbivanja, osim što je činjenica da je prvi koji je ukazao na tu problematiku, nadležnim institucijama u Hrvatskoj trebala bi nešto značiti činjenica da s ranom jeseni dolaze i otpuštanja u MORH-u - 13 tisuća, više je od pet tisuća viška uposlenih u zdravstvu, a ako se tome pribroje viškovi ljudi u Ini, HEP-u i ostalim javnim poduzećima, broj onih koji se trebaju naći na burzi rada penje se na 60 tisuća. I na kraju, sjetimo se ponovno Bugarske, pa i s gorčinom primijetimo da, sudeći prema događajima posljednjih dana, ni u nas mafija nije na razini dječje igre. Gladan i obespravljen čovjek koji ne može sebi i obitelji osigurati egzistenciju, želi li preživjeti, neće pitati za kojeg "poslodavca" radi.