Vjesnik: 21. 05. 2002.

Bi li Gvinea Bisao poželjela Ulagu?

BRANKO VUKŠIĆ

Ono za što je Jasna Ulaga Valić utrošila nekoliko newyorških dana, moglo se komotno napraviti i s velikogoričkog aerodroma. Gledali smo, naime, uistinu osrednji proširen i predug, polusatni izvještaj o zaštiti prava djeteta (a ne dokumentarac), čime su se zaintrigirali Ujedinjeni narodi te glavom i bradom hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Ulaga Valić pročitala je nekoliko izvješća, gurnula »krušku pod njušku« nekolicini sudionika newyorške seanse, te dala priliku ministru Davorku Vidoviću za još jedno javno istresanje birokratskih floskula o nečemu što nikog iz vlasti uopće ne zanima. Da je vlasti uistinu stalo do zaštite djece, ne bi se događalo - o čemu govori nedjeljni Dnevnik - da zlostavljači, točnije silovatelji, uživaju slobodu godinama nakon što se policiji i pravosudnim organima prijavi zločin. Institucije koje bi zločince trebale kažnjavati, guranjem prijava na dno ladica stimuliraju silovatelje, koji se, rečeno je u spomenutom Dnevniku, u susjednoj Sloveniji, ali i u drugim civiliziranim državama, po najhitnijem postupku kažnjavaju itekako rigorozno. Hrvatska i u tome ostaje crni Balkan na kojem se silovanje djevojčica i dječaka smatra dokazom muškosti. Dakle, Jasni Ulagi Valić skup u New Yorku nije poslužio za dokumentarac koji se trebao temeljiti na istraživanju i, naravno, primjerima iz crne prakse, nego je nonšalantno, s desetak i više dana zakašnjenja, gledateljstvo u udarnom terminu zagnjavila suhoparnim izjavama, deklaracijama i govorancijama političara te aktivistica Gvineje Bisao i Čada. Upravo je ta emisija neoboriv dokaz da glavna urednica nije, u trenutku u kojem na HTV-u vlada dosad neviđeni kadrovski, etički i profesionalni metež, ni trebala niti smjela otići preko bare. Tako dugo dok se ne riješi prisavske baruštine. Osim toga, J. U. Valić trebala bi se ubuduće kloniti neposredne novinarske proizvodnje. Zašto? Zato da svojim primjerom ne dokazuje da se u Hrvatskoj s neinventivnom prosječnošću može popeti vrlo visoko. I, zamislite, pod taj se školski uradak Ulaga potpisala s »urednica i autorica«!? Što, pobogu, u tome ime autorskog?!

Dnevnik, pak, na kraju špice trpi još veći izljev taštine i birokratizma. Za onih 25 minuta zbrda-zdola pošlihtanih informacija, bez ekskluzivnih, vlastitih tematskih priloga, bez stavova, bez informacija za kojima bi novine - što je prirodno - kaskale barem pola dana, potpisuje se čak pet urednika. U nedjelju su to bili voditeljica Melinda Kurilj, njoj je pomagao Danko Družijanić, a njih dvoje su instruirali i nadgledali Željka Markić, Oliver Dražić i Nikola Kristić. Red je, kad su se na odjavnoj špici postrojili svi (ne)odgovorni šefovi, da popis završi s glavnom šeficom.

Tarik Filipović briljirao je u kvizu »Tko želi biti milijunaš«, otvoreno pokazujući da je zaigraniji od svih natjecatelja zajedno. Dobre je vibracije ovaj put uspio prenijeti i na Blaža Barnjaka i na Marija Vukovića. S njima je »Milijunaš« imao smisla.