Koliko god izgledao nepopularnim, zbog same činjenice da je obično krajnje sredstvo postizanja nekog cilja, štrajk je ono "slatko" oruđe kojemu je teško odoljeti - njime se prijeti, njega se izvlači iz rukava i maše ispred nosa "krivcu", njega se na kraju provodi, ali rijetki su oni koji se zbog njega osjećaju sretnima. Štrajk je sredstvo za kojim je u traženju svojih zahtjeva posegnuo i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, povevši u ponedjeljak, korak nadomak kraju školske godine, prema njihovim podacima, 14 tisuća zaposlenih u srednjim školama. Zašto?

Upravo je to ključno pitanje koje ovih dana pokušavaju odgonetnuti sami novinari, te onaj dio javnosti izvan (ali, bogme i unutar) školskoga sustava. "Vesna Kanižaj u suknji", kako (zlobniji) nazivaju aktualnog predsjednika NSZSŠ-a Andriju Puljevića, koji je na tome mjestu i zamijenio nekad vrlo živahnu sindikalnu lidericu, ima nekoliko argumenata - granski kolektivni ugovor za srednje škole, iako dogovoren u 95 postotnome opsegu, nije potpisan, a u Nezavisnome sindikatu za to okrivljuju Ministarstvo prosvjete koje je od potpisivanja odustalo, ne želeći prihvatiti sindikalne zahtjeve. Sindikat ne želi ući u novu školsku godinu bez granskoga kolektivnog ugovora i time produžavati agoniju.

Na žalost plemenitih ciljeva koje, nesumnjivo, ima sindikat, činjenica je da su se u moru zahtjeva koje je sindikat "izbacivao" posljednjih desetak dana izgubili i smisao, i razlozi, i prava priroda štrajka.

Naime, temeljni kolektivni ugovor za sve javne službe (prosvjeta, znanost, kultura, socijala, zdravstvo) potpisan je u prosincu prošle godine i njime je jasno rečeno kako će se o pravima poput božićnice i dara za djecu raspravljati svake godine prije donošenja državnog proračuna. Taj su TKU prihvatili i Nezavisni sindikat i njegov predsjednik Andrija Puljević. I ostala prava koja traži sindikat rješavaju se ili kroz TKU, ili pravilnik o normi, ili kroz uredbu o koeficijentima (plaćama), a za nju je, pak, izravno zadužena Vlada RH. S druge strane, porazna je činjenica da neki nastavnici i ne znaju zašto štrajkaju, pa će na to pitanje reći - "radi pravičnije plaće".

Pravičnija plaća, pak, na ovaj način može stići tek dijelu profesora, što, doduše, ističe i sindikat u svojim zahtjevima - tražeći selektivno povećanje plaća onima koji na to imaju pravo, ili, pak, tražeći naknade za rad u otežanim uvjetima, no čini se da to ne znaju baš svi profesori. Prema nekim izračunima, na ime regresa za zaposlenike u srednjim školama (3600 kuna), božićnica (1800 kuna), dara za djecu (400 do 500 kuna) i ostaloga država bi trebala namaknuti više od 150 milijuna kuna do kraja godine, a u ovome su trenutku, kako je to istaknuo i visoki čelnik konkurentskog sindikata, to realno neostvarivi zahtjevi. Osim toga, ta se pitanja, kao što je već rečeno, rješavaju kroz TKU i definirati stvari na ovaj način i sada znači u nekorektan položaj staviti ostale javne službenike.

Tako ispada da je sindikat, brkajući kruške i jabuke, postavio zahtjeve "veće od života" i teško je da će u tome moći naići na potporu šire (osim interesne) javnosti. Osim toga, štrajk je Nezavisni sindikat pokrenuo bez ostalih, iako mnogo manjih sindikata, što je samo otvorilo put nekim novim netrpeljivostima. U svemu su se dosta upućenima pokazali sami učenici, poručujući svojim profesorima da "radnici rade i za 1500 kuna". Nitko, dakako, ne osuđuje ljude u školama i njihovu želju da bolje žive i budu bolje plaćeni, pa i nije čudno da su eksplodirala akumulirana nezadovoljstva, ali da je trebala jasnija i ciljanija taktika, pravi zahtjevi na pravome mjestu, pa i bolji tajming, i razumijevanje bi bilo veće.