Jutarnji list: 22. 05. 2002.

Dražen Budiša na devi

Piše: Sanja Modrić

Čim se Dražen Budiša s predsjednikom Mesićem vratio iz državničkog posjeta Kini, gdje su ga snimili kako pored Kineskog zida razdragan jaše na devi, dočekala ga je prva žestoka javna kritika, i to iz vlastitih redova.

Eksplodirao je jedan HSLS-ovac, ne bilo koji, nego osoba s iskustvom visokog stranačkog dužnosnika. Otkad se dočepao pozicije predsjednika stranke pa zatim i Račanovog zamjenika, a ima tome već dva mjeseca uzrujao se taj liberal na izbornoj skupštini zagorskog HSLS-a - "Budiša više nema baš nijednu primjedbu na rad Vlade, a prije ih je imao milijun". Kad se Budiša natjecao za šefa stranke, s gorčinom podsjeća kritičar, dizao je toliku halabuku kao da u državi ništa ne valja. Zato smo vjerovali da će, kad uđe u Vladu, Budiša točno reći što je pogrešno u Hrvatskoj i što treba napraviti. Ali, vraga: Budiša kao da više i ne postoji!

To i jest istina: drugi najvažniji čovjek u Vladi ima vodu u ustima. Zna se da on dolazi na Markov trg, da sjedi na nekim sastancima, da prima neke delegacije i katkad otputuje ovamo ili onamo. Ali Budiša ne govori ništa. Ne vidi se da se nečemu protivi, niti da nešto predlaže. Novinarima se već ranije dojavljivalo kako u HSLS-u raste ogorčenje. Svi su se informatori radije još zaklanjali iza anonimnosti, ali ljutili su se na to što je njihov šef postao Račanov zamjenik, za taj se cilj riskirao i raskol u stranci, a HSLS se sada spominje manje nego ikad. Niti građani znaju što stranka zastupa, ni koja je njezina politika. Da nema dvoje troje ljudi, koji su vješti s medijima - kažu nezadovoljni u HSLS-u - i ime bi nam se zaboravilo.

Zato je moguće razumjeti razočaranje iskrenog zagorskog liberala, koji se prvi pokazao i progovorio uime tih drugih. No, nije li cijeli taj mrzovoljni pokret otpora malo naivan, točnije, nije li brundanje na Budišu obična zamjena teza, toliko karakteristična za Hrvatsku i mnogim drugim stvarima? Pustimo, naime, sada na stranu Budišu i razglabanje o tome koje su ga sile i motivi pošto-poto gonili prema samom vrhu Vladine hijerarhije. O tome je uostalom već napisano stotinu novinskih analiza, što utemeljenih, što pogrešnih, i tome se ciklusu svakako malo što više ima dodati. Brine, međutim, da jedna dosta velika i nominalno utjecajna stranka kao što je HSLS sve karte stavlja na jednog čovjeka, pa neka je on i predsjednik stranke, pa neka je i zamjenik premijera. Sve karte na njega, nijednu na sebe.

Nekidan su se isto tako u Jutarnji list došli žaliti iz jedne male, ali poznate stranke. O njima se, kažu, ne piše. Ne zovemo na intervjue njihove vode. Zašto to? Jesu li nam se nešto zamjerili? Nisu se zamjerili, ali što zapravo rade, pitali smo ih. Ako nešto važno pokreću, a mi to ne znamo, neka nam jave, pa ćemo pisati o tome. Aha, rekli su, i otišli vrlo zamišljeni i slabo razuvjereni da su pod embargom bez razloga. I jedna velika stranka slala nam je svojedobno svoje emisare jer ih, navodno, nema dovoljno u novinama, a važno im je da budu. Rekli smo im isto: sve što je značajno i zanimljivo, sve vaše ideje, projekti, analize, zakonski prijedlozi, sve će to biti u novinama, samo dajte da za to znamo. Super dogovorili smo se. Više se nikad nisu javili. Kad god mi zovemo tu stranku zbog bilo čega, samo dva čovjeka ponekad žele nešto reći, njihov predsjednik i jedan saborski zastupnik. A i to je najčešće nešto općenito, ništa informiranije ni pametnije nego što bi se dobilo od kakvog anonimnog građanina da ga se presretne na cesti. Svi drugi uopće ne znaju, nisu u toku, time se ne bave, moraju vidjeti ili baš sad nemaju vremena.

Nije bolje ni u HSLS-u koji se sad tako okosio na Budišu jer šuti. Neki su se njihovi političari, poput simpatične Đurde Adlešić, doduše izvještili komentirati sve i svašta, od zakonodavstva do kriminala i trgovine, ali uglavnom površno, tanko, u floskulama, s frapantnim nepoznavanjem problematike, a kamoli prakse drugih zemalja od kojih bi se štošta dalo naučiti. Neusporedivo brojniji smatraju da je već i sama njihova fizička prisutnost na kojekakvim skupovima dostatna da bi ostali u politici i od nje živjeli kao od profesije. Tako je i u drugim strankama. Rijetki su političari koji doista ozbiljno rade. Kad se govori o nekom novom zakonu, neugodno je i navoditi sve te besmislice koje se mogu čuti od navodnih stranačkih stručnjaka za zakone. Je li HSLS-u onda najveći problem Budiša? Svakako da nije. Hrvatske stranke same su sebi najveći problem. Ali to su te koje ovdje imamo. I nema nikakve "treće političke opcije" koja će nas izvući iz krize, takve o kojoj snuje ljutiti zagorski liberal, kao i skupina intelektualaca koji su nedavno objavili svoje razočaranje ovom vlašću. Treba se pogledati u ogledalo. Odatle nas gledaju Račan, Budiša, Sanader Tomčić i Kramarić.