ZAGREB, 21. svibnja - Istočni Timor, kršćanska polovica otoka u muslimanskom okruženju indonezijskog arhipelaga, stekao je nezavisnost u pola noći između nedjelje i ponedjeljka. U svečanom ozračju skidanja plave zastave pokrovitelja, Ujedinjenih naroda, i podizanja simbola nove države, među više od 80 državnih delegacija, bili su i glavni tajnik UN-a Kofi Annan, predsjednica Indonezije Megawati Sukarnoputri i bivši predsjednik Sjedinjenih Država Bill Clinton. Iako nisu izravno odgovorni za stradanja naroda pod indonezijskom okupacijom, savjest im ne bi smjela biti sasvim mirna.

»Indonezijski i Timorski narod izdržali su teške 24 godine. Danas se suglašavamo da su nevolje u našim odnosima bile rezultat povijesne pogreške, koja sad pripada prošlosti«. Tim je riječima nekadašnji vođa pobunjenika i indonezijski neprijatelj broj jedan, a sada najobožavanija ličnost i prvi predsjednik Istočnog Timora, Xanana Gusmao pozdravio indonezijsku predsjednicu. Iako je u vrijeme najvećih stradanja Timoraca i sama bila u nemilosti Suhartova režima, pamte joj da je uoči referenduma tražila od birača da se izjasne za ostanak u Indoneziji.

Istočni Timor bio je više od četiri stoljeća portugalska kolonija, sve do 1974., kad se Lisabon odrekao kolonijalnih posjeda. Nekoliko mjeseci prepušten samome sebi, potkraj 1975. proglasio je nezavisnost. No, poslije samo deset dana zauzela ga je Indonezija, a 1976. i formalno pripojila. UN nikad nije priznao okupaciju, a 1999. poslao je mirovne snage koje su preuzele vlast i provele referendum. Kad se gotovo 80 posto birača izjasnilo za samostalnost, razbješnjela vojska i gubitnici skloni Indoneziji uništavali su sve što je imalo vrijedilo - od državnih zgrada i banaka do seoskih tržnica.

Nedavno objavljeni nekad tajni američki dokumenti pokazuju da su predsjednik Gerald Ford i njegov državni tajnik Henry Kissinger ohrabrili indonezijsku akciju. Za vrijeme njihova posjeta Jakarti, 6. prosinca 1975., Suharto im je govorio da je stanovništvo Istočnog Timora sklono Indoneziji i da je poslije intervencije moguć samo »mali gerilski rat«. Zatražio je američko razumijevanje ukoliko bude nužna drastična akcija, što mu je Ford obećao, a Kissinger upozorio da je važno sve brzo obaviti.

Već sljedeći dan Istočni Timor je okupiran. Indonezijska se vojska ponašala izrazito brutalno. Američka Agencija za međunarodni razvoj procijenila je poslije tri godine da je u logore strpano 300.000 Timoraca, gotovo polovica tadašnjeg stanovništva. Do 1980. je u masovnim smaknućima, od gladi i bolesti stradalo više od sto tisuća osoba (neke procjene idu do 230.000). Zapad je zatvarao oči, pa i pomagao krvoproliće. Britanski ministar vanjskih poslova David Owen (onaj koji će kasnije na Balkanu biti mirovni posrednik i predstavnik Zapada), odobrio je da se Indoneziji isporuče prvi britanski mlažnjaci »hawk« i usput cinično tvrdio da je broj žrtava na Istočnom Timoru napuhan, da nije pobijeno više od 10.000 osoba. Sljedećih godina sve su američke administracije, od Fordove do Clintonove, podržavale okupaciju Istočnog Timora, Indoneziji prodavale oružje, obučavale vojsku i gospodarski joj pomagale.

Tek kada je vojska u studenome 1991. ubila desetke nenaoružanih prosvjednika, a televizijske snimke obletjele svijet, američki Kongres je smanjio prodaju oružja i ograničio vojnu suradnju. Pojavila su se i objašnjenja za nedolično ponašanje: 1975. Amerikanci su bili prisiljeni na povlačenje iz Vijetnama, komunisti su došli na vlast u Kambodži i Laosu, zavladao je paničan strah da će »domino efektom« azijske države pasti u ruke komunista, te da bi osamostaljenje Istočnog Timora potaklo raspad Indonezije. Zato se podržavalo Suharta, poznatog protivnika komunizma i američkog prijatelja.

Istočni Timor, danas s oko 750 tisuća stanovnika, počinje samostalan život kao jedna od najsiromašnijih i najrazrušenijih zemalja svijeta. Veći dio nema električne energije, a obrazovanje i zdravstvo su u povojima. Velike nade polažu se u bogata ležišta nafte i plina pronađena u Timorskom moru, koja će se moći koristiti već za nekoliko godina. No, upravo ta područja svojataju i veliki susjedi - Indonezija i Australija. Cinici u nafti i plinu vide i pozadinu svih tih zbivanja. Paradoksalno, lako zapaljivim energentima potreban je mir, a zbog njih se tako često ratuje.

Tomislav Butorac