Jesam raketirao Zagreb, ali se za to ne osjećam krivim - sublimirano je izjašnjavanje Milana Martića o četiri točke haaške optužnice. To »nisam kriv« kazao je kninski milicajac pred kineskim sucem Liuom Daqunom, koji je, unatoč tomu što je Martić tvrdnju izrekao na tečnom srpskom, odmah sve razumio. Čim je ugledao Martića, nikakve jezične barijere nije bilo. Na milicajčevu licu urezana je inteligencija (u obliku malih, tek slonovskim mikroskopom vidljivih bora), patnja, državnička odlučnost i, naravno, nevinost. Čim bacite oko na Martića, vidite da on doista ne može pojmiti krivicu, da je to ljudska spodoba koja ne razlikuje dobro od zla. Zato je njegova reakcija na optužnicu razumljivija od one njegova beogradskog poslodavca Slobodana Miloševića, koji glumi nevinost, znajući da svijet, ma koliko god licemjeran bio, neće zažmiriti na njegove do lakata krvave ruke. Martić je bio tek voždov mali od kužine, što, valjda, ni danas ne shvaća. One, pak, i najvećim mikroskopom jedva vidljive bore zarađene su razmišljanjem u vrijeme »predsjednikovanja« fantomskom državom koju je napustio brzinom munje, junak jedan, čim su hrvatski vojaci malo jače zatoptali nogama.

Uostalom, čuo je Martić da za Srebrenicu nisu odgovarali najveći krivci koji stanuju na europskim i američkim adresama. Zna bivši kninski milicajac da mnogi zločinci danas slobodno šeću srbijanskim i hrvatskim ulicama i nelogično mu je da on odgovara za raketiranje Zagreba, a srbijanski akademici, koji su zacrtali zločine, uživaju i dalje u svojim titulama. Martić jest zločinac, ali se njegovo zlodjelo teško može mjeriti s nevjerojatnim pokoljima u Srebrenici, Vukovaru ili Sarajevu, koje je, ni okom trepnuvši, omogućila međunarodna zajednica. Da su licemjeri sa Zapada na vrijeme reagirali, ne bi se dogodio »sindrom Martić«.

CCN izbjegava, kad god je to moguće, jednostranost. HTV, pak, po starom lošem običaju, ne vidi drvo od šume. Sav se jadan pretvorio u uho slušajući što će reći birokratizirani Strugar te što će ministru odgovoriti netaktičan i - čovjek sam od krvi i mesa - zbog pretjerane bahatosti nesimpatičan sindikalist Andrija Puljević. Za HTV postoje, na žalost, samo vlast i profesori. A što je s učenicima na čijim se leđima ova nepotrebna svađa slama? Oni su digli svoj glas u Varaždinu, prosvjedujući protiv profesora kojima je - kažu učenici - najmanje stalo do dobrobiti gimnazijalaca. Naročito maturanata. U kratkom prilogu Vijesti dana učenici varaždinske gimnazije očitali su malu bukvicu o etici, moralu i kulturi svojim profesorima. Na fantastičnu reakciju gimnazijalaca reagirali su profesori tvrdnjom da s ocjenama neće biti problema jer maturante poznaju četiri godine. Ako je tako, što će nam onda uopće nekakvi rokovi, nekakve ocjene i nekakva nastava?! Zar nije više nego tužno što su profesori - svjedoče gimnazijalci - čak i fizički (nogama!?) tjerali učenike iz učionica?! Kad se takav barbarizam objavi, prema riječima ravnateljice varaždinske gimnazije Rajke Ptiček, novinari su lovci na senzacije.