Činjenica da je glavna adresa američkog Predsjednika u posjeti Europi Moskva, a ne Bruxelles, ovdje je izazvala nelagodu, ali ne i veliko iznenađenje. Berlin i Pariz mogu biti važne destinacije, ali tamo gdje Bush misli napraviti konkretan posao nije EU. Zašto? To se odavno zna, ali se sada priznaje da je kaos u procesu odlučivanja takav da se nešto mora poduzeti. Dva su momenta ovdje bila odlučujuća - jedan je da je za 2004. planirano proširenje Unije. Kako su sada europske vlade uglavnom desne, proširenje će vjerojatno biti odgođeno i neće biti primljeno svih deset zemalja za koliko je napravljeno mjesta.

Međutim, do proširenja će ipak doći, a tada više ne dolazi u obzir da se zadrži isti model upravljanja Unijom. Tko može zamisliti Maltu ili Estoniju ili Slovačku ili Sloveniju ili Rumunjsku ili, jednog dana, Hrvatsku, Srbiju, Albaniju da predsjedava, makar i na samo šest mjeseci, nad Europom od nekih tridesetak država i preko pola milijarde ljudi? Odgovor je - nitko ozbiljan. Luksemburg to zasad može, ali okolnosti su drugačije, a već je i jedna ozbiljna zemlja, Belgija, koja ima poštovanja vrijedno gospodarstvo u apsolutnim brojkama, i normalnu, demokratsku vladu, dobivala packe da nije imala dovoljnu težinu u međunarodnoj areni kad je za njezina predsjedavanja pukao 11. rujan.

Drugi je moment što je Clintonova administracija imala strpljenja prema Europi, ali Bushova joj pokazuje gdje joj je mjesto. Unija je naprosto bila tretirana kao nasrtljivo dijete kojemu se mora strpljivo, ali odlučno objasniti da još nije dovoljno odraslo da samo prijeđe ulicu. U mnogo čemu to je jako nepravedno i Javier Solana, kojemu je kvaliteta da se uvijek slaže sa svima, a uvijek nekako progura svoje, vrlo je pristojno, ali i vrlo realno poručio Amerikancima da je stvarno za sve bolje da je EU Americi partner, a ne samo poslušni sljedbenik.

Međutim, jasno i nedvosmisleno američko ponašanje, u kojem je najdirljivije baš to roditeljsko nerazumijavanje odrastanja Europe, bilo je nedvosmislen signal da se reforme moraju poduzeti, da se mora naći novi model. Najprije najvažnije, mora se riješiti zastoj u donošenju odluka, a ne bi bilo zgorega i da se omogući da Unija može napraviti strategiju i na razdoblje dulje od šest mjeseci. Naime, i sada, kad se svakih šest mjeseci mijenja predsjedništvo, dakle, kad nastupa nova zemlja, ona nosi sa sobom paket svojih političkih priroteta koje namjerava progurati za svog mandata. Belgija je tako bila donijela, zbog svoje kolonijalne pomoći - Afriku, koja drugima u Uniji nije prva briga, pogotovo jer su imali Balkan, Bliski istok, a poslije i teroristički napad na Ameriku. Španjolskoj se njezin unutarnjopolitički prioritet - slamanje ETE, koji je digla na nadnacionalni nivo, poklopio s globalnom borbom protiv terorizma, a i njezin interes za Latinsku Ameriku sve je jači u cijeloj EU. Međutim, Španjolska krajem lipnja štafetu predaje Danskoj. Danska je vrlo mala zemlja, vječna grintavica Unije i na to je još i ponosna, a naravno, ne shvaćaju da što je šarmantno kad dolazi iz Velike Britanije, dosadno je kad dolazi iz male Danske. Ipak, Danska se hvata za glavu kad vidi koliko će je koštati predsjedništvo Unije - oko 150 milijuna eura, i koliko god Danska bila bogata i vrlo darežljiva, oni su, čini se, takvi da sami vole odrediti kome će i koliko dati. Mnoge zemlje najradije bi se zahvalile na ovoj časti i voljele bi da ih se preskoči, a druge naravno, posve obratno, jedva čekaju. Usput, Danska će, realno sagledavajući svoje stanje, za vrijeme svog mandata, jedan maksimalno važan segment - sigurnost i obranu - prepustiti Grčkoj, koja će je naslijediti kad prođe danski mandat. Spomenimo da će predsjedništvo biti strašan napor i Grčkoj koja će uskoro morati i financirati Olimpijadu... U redu, Danska je objavila da će za vrijeme svog predsjedništva zadržati proširenje kao prioritet, a Grčkoj će to biti proširenje i - guranje Balkana, koji, pak, više nije tako važan drugim članicama. Uglavnom - cijeli kaos.

Naravno, ideje o promjenama kružile su i prije, ali otkako je osnovana Konvencija o budućnosti Europe, tijelo koje je svojevrsna ustavotvorna skupština, koje je dužno razmotriti službene prijedloge i na kraju izaći s preporukama, ono što se predloži ima veliku težinu. Skoro svi prijedlozi kad ih čuje, zvuče vrlo radikalno, svi su tako reći, kontroverzni. Međutim, svaka od europskih zajedničkih institucija, kao i vlade, izlaze s vrlo otvorenim kartama - ti zahtjevi jesu maksimalistički, ali u neku ruku, govore o trendovima, o tome gdje bi Europa stvarno mogla krenuti ako želi postati svjetska sila, ili kako je to Solana pristojno rekao - partner.

Najzanimljiviji su prijedlozi o tome da Europska komisija zadobije ovlasti prave vlade. Prema Romanu Prodiju, Europska komisija kreirala bi vanjsku politiku članova Unije i njezinu sigurnosnu politiku. To što bi to učinilo suvišnom Solaninu funkciju, koji je sad zajednički koordinator Petnaestorice u ta dva segmenta, manje je bitno, a mnogo je važnije što Komisija traži od članica da se odreknu tih prerogativa koji su sastavni dio srži suverenosti neke države.

Možemo li zamisliti Veliku Britaniju, Francusku, pa i skandinavske zemlje, pa i Njemačku, pa i Italiju, da im se u Bruxellesu određuje kako će se ponašati na međunarodnoj sceni? Recimo, u sadašnjoj situaciji kad je terorizam prijetnja, ili kad treba donijeti imigracijske zakone i mjere? Neki, očito mogu, ali vjerojatno, nitko ne računa da će se to u skoro vrijeme zaista i dogoditi. Prodi, zatim, predlaže da se zemlje koje su prihvatile euro drže još više skupa i imaju pravo donositi svoje odluke bez konzultacija sa zemljama članicama koje nisu prihvatile euro. Velika Britanija i Švedska očigledno nisu presretne tim prijedlogom. Ipak, očekivati je da i ostale zemlje Unije u roku par godina prihvate euro. Tada bi na suhom, isključene iz najvažnijeg dijela procesa odlučivanja, ostale samo nove članice, sadašnji kandidati iz srednje i istočne Europe. One bi tada, tako reći legalizirano, bile članice drugog reda. Normalno, kandidati će se buniti, i to neće proći. A zašto će se kandidate uopće slušati? Zato što se EU mora dokazati sebi i drugima da je u stanju provesti proširenje, to je sam test njezina opstanka. Nije manje zanimljivo da Komisija traži da ona odlučuje o glavnim financijskim i ekonomskim trendovima u Uniji. Kad se završi ovi teški posjet Busha Njemačkoj i Europi, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati Bonn, pogotovo nakon napada iz Bruxellesa na samu bit njemačke duše - njezinu automobilsku industriju. Međutim, taj je prijedlog podržao Wim Duisenberg, predsjednik Europske središnje banke, one koja je zadužena za euro. To je i normalno - euro mora imati jako i definirano političko zaleđe.

Drugi, vrlo prisutan prijedlog, koji bi mogao proći; jest da se umjesto šestomjesečnog predsjedništva izabere predsjednik Vijeća ministara, koji bi bio biran, u zavisnosti od autora prijedloga, na dvije i pol godine ili pet godina, tako da se poklapa s mandatom predsjednika Europske komisije. To bi mjesto također učinilo nevažnom funkciju koju sada obavlja Solana, koji je također i glavni tajnik Vijeća ministara. Moglo bi se reći da je Solanina uloga u neku ruku prijelazna prema predsjedniku Vijeća. Prijedlog o predsjedniku Vijeća ministara sasvim će sigurno osporavati Europska komisija, jer bi se tada mogla pozdraviti s ambicijama o transformaciji u pravu vladu. Ali, to bi mogle podržati zemlje članice, čija bi se riječ tada više slušala, pa će vjerojatno i one odnijeti ovu igru.