Pljesak na sve strane: Europska je komisija pozdravila, ako je vjerovati priopćenju od srijede, odbijanje pristupa politici useljavanja, znanog kao »tvrđava Europa«. Dan prije, naime, isti su pristup na sastanku u Londonu odbacili britanski premijer Tony Blair i šef španjolske vlade Jose Maria Aznar. Na sastanku su obećali sačuvati sve europske vrijednosti te su umjesto »tvrđave« obećali normalnu (istina striktniju) politiku useljavanja. Nešto ranije, sastali su se ministri pravosuđa i unutarnjih poslova Petnaestorice da bi obranili nacionalne interese, odolijevajući inzistiranju vlade EU-a da u svrhu čuvanja Unijinih granica barem usklade praksu kad već ne mogu uskladiti policiju koja bi efikasnije nego dosad rješavala probleme s podzemljem i terorizmom. Kako bi sačuvali granice i spriječili probleme, ne toliko radi ulaska imigranata (bez kojih bi i onako demografski kopnili) Petnaestorica su se ipak dogovorili da potpuno koriste postojeće mehanizme. Ta je vijest melem za duše 60 posto Španjolaca koji smatraju da ugošćavaju previše stranaca; ili šest milijuna Francuza koji su glasovali za Le Penovu »Francusku Francuzima«, ali ne i na nogometnu reprezentaciju »tricolora« bez »legije stranaca« tipa Zidanea; ili za trećinu Nizozemske koja je, zaokružujući stranku ubijenoga Pima Fortuyna, poručila političkome vrhu da je zemlja prepuna i da dižu zidove. To kaže baza.

Praksa pak pokazuje da Unija ostaje otvorena za sve one koji traže zaštitu, jer će, primjerice, svaki trideseti koji podnese zahtjev dobiti politički azil. No nijedna od 15 policija neće odgovoriti na pitanje kojim se to čudom svake godine tržište ženskim robljem Unije obogaćuje do četvrt milijuna ilegalki s Istoka. Tu sve svi zgražaju, a biznis neometano cvjeta. Takva bi se praksa u međuljudskim odnosima nazivala dvoličnošću, ali kad su u pitanju odnosi među državama naziva se politikom u državnom interesu.

Mjera je provedena nakon što se netko od gradskih otaca dosjetio da se općina počela pretvarati u sjevernoafričku četvrt, a to je već aglomeracija od koje općinski proračun ima samo i isključivo štete (troškovi socijale, policije...), a ne koristi (porezi od dobrostojećih građana). Da se kojim slučajem Forest/Vorst zove Maksimir ili Sušak, Hrvatska ne bi vidjela ni Vijeće Europe, a kamoli čekaonicu EU-a ili NATO-a!

Unija, međutim, uistinu može funkcionirati kao tvrđava. Ustreba li, iz čarobne kutije mjera lako se iščeprka ona prava. Ne želite li, naime, više nekoga tko vam je sve do jučer jeftino meo ulice i obavljao poslove previše prljave za domaće, a sad vam je preskup jer se poziva na pravo na dječji doplatak ili hoće bolovanje, država će se sjetiti da ulaska i ostanka nema jer »turist« nema dovoljno novca, ili da je pretijesna, ili da dotični nije politički, nego ekonomski izbjeglica. (Kao da je razlika između tih dvaju pojmova nešto opipljivo!) Kako bi dobile poželjan profil stranaca - kategorije vitalno potrebne ovim društvima kako bi i dalje mogle proizvoditi sve veće bogatstvo - vlasti će biti »slijepe« na poljske ličioce i kućne pomoćnice bez »papira« jer će Poljak doći, zaraditi i otići i k tome je slične vjere i običaja. Marokancu je pak avionska karta preskupa, a i kući nema što dobiti, pa mu je bolje ostati u svijetu koji i ne razumije, često ga čak i mrzi te u pravilu ne pokazuje želju za asimilacijom. Tvrđava postoji jer su na snazi striktne mjere. Sad se o njima govori javno radi krajnje desnice, a uvijek je bolje u vlasti i pri vlasti držati umjerene negoli Le Penove, ali i prigrliti dio njihovih poruka jer to narod želi.

Tvrđava, dakle, postoji u praksi, dok se nad njom u deklaracijama zgražaju. Tvrđava će se uvijek otvarati onima s puno znanja ili puno novca. Problem tvrđave jest taj da je ona uistinu imala dobru namjeru naučiti one, radi koje diže zidove, loviti ribu i pomoći im da stvore bolji život na domaćem terenu. No, kako to biva u solidarnoj praksi EU-a, većina novca za učenje ribolova vraća se učiteljima i od školovanja nema ništa. Dok političari u javnosti negiraju tvrđavu, u svakodnevici oni rastu. Između licemjerja i prakse čuči, naime, pragmatizam.