U nekoliko prigoda ovih dana, Vi ste, gospodine Tomac, ponavljali da ste ispriku na Bleiburgu dali iskreno i dobronamjerno. Potpuno Vam vjerujem. Došli ste čista srca, ali bez ideološke težine. Sve ste činili dobronamjerno, ali bez patnje. Ovo posljednje osobito je važno, jer nema pokajanja bez patnje

Cijenjeni gospodine profesore!

Opet ste zabrljavili. Ovaj put jako. Tako jako da je Bleiburško polje ovih dana postalo gotovo onakva ludnica kakva je bila prije 57 godina. No, kako ste Vi upravo patološki srećković, sve se dobro završilo. Vi ste dapače ispali junak dana, a možda i više od samo jednog dana. Ali da se podsjetimo što nam se u prvoj polovici svibnja 1945. godine tamo događalo.

Bila je to jedna od najtužnijih zgoda ne samo naše povijesti, nego i svjetske, kada bi se o malim narodima vodilo malo više računa. U Austriju se sleglo nepregledno mnoštvo što naoružanih što praznorukih Hrvata koje je ostavilo njihovo ustaško-političko i domobransko-vojno vodstvo. Ja, hvala Bogu, nisam bio tamo, ali sam danima prije toga sa zebnjom promatrao duge kolone koje se povlače iz Zagreba, čvrsto uvjerene da će se, dok one stignu do Bleiburga, već zaratiti Amerikanci i Englezi s Rusima, pa će Hrvati opet biti perjanica jedne, a poslastica za topove druge velesile.

Naravno, nema naroda koji je tako blizu Zapadu a tako ga malo razumije, kao što je to slučaj s nama. U jednoj svojoj davnoj kolumni usporedio sam Hrvate s onim pacifičkim kornjačama kojima se, kao posljedica atomskih pokusa, poremetio centar za orijentaciju, pa umjesto da krenu u ocean koji im je pod nosom, one se upute na suprotnu stranu, u pustinju i smrt. Kornjačama se to događalo godinama poslije, a nama tri mjeseca prije Hirošime.

Kada je naš jadni svijet (koji, usput rečeno, nije znao beknuti engleski) došao do živog zida okupacijske vojske, rečeno im je da se o njima nitko nema namjere brinuti nego neka se vrate u svoju AVNOJevsku domovinu. Ustaše, koji su se držali partizanskog načela: »Milost od vas ne tražim niti bih vam je dao«, jednostavno su prošli kroz taj ravnodušni zid, i nastavili tumarati europskim bespućima i zgarištima, a mnogi su stigli sve do Argentine, dok su se najbezazleniji u toj golemoj vojsci očaja apatično prepustili pobjednicima, nadajući se da će dobiti bar dio milosti kakvu bi je i sami dali. Kako je ispalo - zna se.

No, dobro, ali u čemu je sad bila zbrka i ta silna frka? Pa u tome što ste Vi odlučili da na ovogodišnjoj komemoraciji odigrate jednu malu predstavu. Dosadilo Vam je, čini se, da Vam stalno predbacuju kako ste nasljednik partijske imovine pa ste odlučili da, bar u ovoj prigodi, postanete i nasljednik komunističkih grijeha, koji će se potomcima žrtava ispričati i sam od njih zatražiti oprost.

»Nekoliko rečenica želim reći kao svoju moralnu obvezu upravo pred vama potomcima žrtava za koje su odgovorni komunisti. Iako sam u vrijeme Bleiburga bio dijete, iako osobno ne snosim bilo kakvu krivnju za zločine, iako sam bio član Saveza komunista kada zločini nisu činjeni, osjećam potrebu da upravo na ovom stratištu hrvatskog naroda iskreno prihvatim i dio svoje moralne odgovornosti za zločine i progone koje su komunisti počinili poslije Drugog svjetskog rata te da zatražim od obitelji stradalih da prihvate moju iskrenu ispriku i žaljenje«.

To zna kako bi se završio taj verdijevsko bučni Requiem, da pravorijek nije odmah dala mudra Katolička crkva, koja je nepogrešivo prepoznala u Vama onoga kojega Vi možda ne želite vidjeti ni kada se brijete, a osobito ne na Bleiburškom polju. Vi ste, naime, dušom, izgledom i mentalitetom - domobran. Dobar, simpatični hrvatski domobran. Zato je Crkva munjevito reagirala: već s oltara Vam se ispričao prisutni fratar, vojni vikar, što je ubrzo potvrdio i neprisutni nadbiskup, a slijedili su ih ujedinjeni desničari svih hrvatskih krajeva. Ta nagla rehabilitacija nakon olujno iznenađujuće osude dala Vam je krila i Vi ste nastavili s brojnim intervjuima u kojima ste pledirali za slogu svih Hrvata, pomirbu naših političkih polova.

Dopustite, dragi profesore, da Vam postavim jedno indiskretno pitanje. Prije nego što ste krenuli u povijesno ispričavanje, jeste li konzultirali jedinu ličnost koja na takve zaokrete ima pravo, pokojnog Maršala? Pitanje nije retoričko: Vi ste, koliko znamo iz Vaših autentičnih izjava popularnom tisku, skloni misticizmu a, čini se, i spiritizmu. Bojim se da ste tu, bumo rekli, formalnost ipak propustili. Jer da ste ga pitali, Tito, taj genij u procjenama odnosa društvenih snaga, sigurno bi Vam odgovorio: »Batali druže! U toj dijalektici nemamo nikakvih izgleda. Nema ni buržoaske ravnopravnosti, a gdje je tek proleterska hegemonija!? Ustaštvo je živo, komunizam mrtav. Crkva je živa, partija mrtva. Iako si ti zajedno s onim tvojim predsjednikom, kako se ono zove, no onim s bradom, pozvao Kuharića da vam posveti CK, vas, komunista, pardon socijaldemokrata, ni u toj kockici više nema«. Tito bi Vam, po svoj prilici, još prigovorio da u politiku prenosite vjerske modele ponašanja. Čak i opraštanje nije naša riječ - rekao bi on, a to je također točno.

U nekoliko prigoda ovih dana, Vi ste, gospodine Tomac, ponavljali da ste ispriku na Bleiburgu dali iskreno i dobronamjerno. Potpuno Vam vjerujem. Došli ste čista srca, ali bez ideološke težine. Sve ste činili dobronamjerno, ali bez patnje. Ovo posljednje osobito je važno, jer nema pokajanja bez patnje.

Pogledajte samo našeg papu! Iz godine u godinu on niže pokajanja za grijehe svojih prethodnika i na očigled nestaje pod tim strašnim bremenom. Teško je i zamisliti prizor veće patnje. Za razliku od Vas, bivšeg člana bivše partije u bivšoj Jugoslaviji, za njega je sve sadašnje, sve aktualno. On ne može, poput Ivice Račana, reći da se nije ni rodio kada je Grgur XIII. zapjevao u bazilici Sv. Petra »Te Deum« za uspješnu i učinkovitu Bartolomejsku noć, ne može se izvući ni na to da kad su počeli prvi masovni pokolji heretika Wojtylini pretci još nisu bili pokršteni.

Papa odlično zna da ako je Crkva vječna, onda sva vremena simultano traju u njoj. Zato ono važno (i prevažno) očitovanje o holokaustu, koje je izašlo iz Papine pisarnice, ima naslov »Sjećamo se: razmišljanja o Shoahu«, a sam tekst počinje čudesnom rečenicom: »Povijest je zapravo sjećanje na budućnost«. Kada Papa ošine čitavom snagom po nekom grešnom katoličkom stoljeću, taj bič na povratku pljusne svoje olovne kuglice po njegovim izranjenim leđima. Pritom je taj bijeli mučenik svjestan da za fenomen pokajanja važi Arhimedov zakon: sa svakom isprikom Crkva dobiva na svom vanjskom ugledu točno onoliko koliko gubi na unutarnjoj disciplini. Ako se kaže da je Papa danas najveći moralni autoritet u svijetu, to znači da je taj isti autoritet sveden na minimum u Mostarskoj biskupiji, gdje franjevci hajdučki štite svoje župe od »petrovaca«.

Nego, možda se u ovom pismu (i ne samo u njemu) previše bavim Papom i papama. I kod svjetovnjaka se nađu uzorni postupci kajanja povezani s najvišim stupnjem odgovornosti i patnjom. Mladi njemački socijaldemokrat Herbert Karl Frahm nije se htio zadovoljiti utjehom da nema apsolutno nikakvu odgovornost za zla koja se događaju u Hitlerovu režimu, pa je emigrirao i pod imenom Willy Brandt ušao u rat protiv vlastite zemlje.

Kada se vratio i ostvario u demokratskoj Njemačkoj maksimalnu političku karijeru, otišao je u Auschwitz i kleknuo na pakleno tlo s oba koljena (za razliku od svog hrvatskog kolege Račana, koji je poslije Vašeg munjevitog proboja tiho došao u Bleiburg da učvrsti novu crtu koalicijske bojišnice i koji je pred spomenikom žrtvama prignuo desno koljeno, po navici agnostika u crkvi kada se ne žele ni izjednačiti niti izdvojiti iz vjerničke mase). Kao onaj antički junak koji je u dodiru sa zemljom primao snagu svoje majke, boginje Geje, tako su i u ovom njemačkom Anteju istog časa prostrujali svi demoni njemačke duhovnosti. Postao je simbol svega što tako strašno mrze svi Židovi, svi Poljaci, svi Cigani. Ne znam, naravno, što je Brandt tog trenutka osjećao, ali morao je patiti. Uistinu nije lako izdržati nijeme upitne poglede milijuna dječaka i djevojčica koji pripadaju, doduše, nižim rasama, ali zato imaju lijepe oči. Jedan plavokosi Nijemac, najneviniji među svojim zemljacima, ponudio se za jaganjca koji uzima grijehe čitave nacije. Tako je i Jahve učio Abrahama, da ako prinosi žrtvu paljenicu, stavi na žrtvenik najbolje što ima, ono što on sam najviše voli.

Naravno, profesore, Vi niste ni Papa ni Brandt da strastveno želite biti munjovod koji u svoju dušu skuplja i potire zlu energiju drugih. Ali svejedno mislim da se prelako oslobađate vlastite odgovornosti. Tako ste nejedanput rekli da prije ulaska u partiju nikada niste čuli za Bleiburg a i poslije ste slušali malo, tek tu i tamo. Zanimljiv biografski podatak! Iz iskustva znam da u Hrvatskoj nije o tom gradu čuo samo onaj tko nije htio čuti. Ili je mislio da ga se to ne tiče.

Gotovo svaka hrvatska obitelj poslala je ponekog na križni put. A Vi ste još studirali politiku, čak ste je kasnije i sami predavali. Što ste uopće imali učiti mlade ljude ako im niste spominjali taj strašni toponim koji je postao najrelevantnija naša politička i moralna činjenica? Svaki stranac koji se ikada promuvao ovim takozvanim društveno-političkim miljeom nepobitno je ustanovljavao da Hrvati djeluju nekako napetije i, razmjerno tome antipatičnije, od ostalih njegovih jugoslavenskih sugovornika. Kao da im je uvijek neka kiselina oko ustiju i kao da ih s vremena na vrijeme presavije kamen na želucu. Da, točno, kamen, to je bio Bleiburg...

»Nisam, profesore, nisam. A predavao sam dvadesetak godina! Nisam. Nemam za to nikakvog opravdanja. Ni ono najbanalnije. Jer se nisam bojao.«

Oprostite na smetnji! Iskreno Vaš