Sa stajališta srpsko-hrvatskih odnosa mislim da za vas mora biti bitno to što su u Haagu Milan Martić i Mile Mrkšić, izravno odgovoran za Ovčaru. Za sada Veselin Šljivančanin odbija predaju s nekakvim patriotskim izjavama o tome da se neće živ predati, ali mislim da taj bravado neće dugo trajati

One svakako postoje i one su teret prošlosti. Trebamo relizirati ono što nas može povezivati, iako ne trebamo zatvarati oči pred onim što je problem. U tom procesu suradnje stvorit će se uvjeti da se otvorena pitanja rješavaju. Drugi uvjet je demokratizacija i napuštanje agresivnog pristupa. Time se stvara atmosfera kojom neke stvari možemo rješavati, iako trebamo biti svjesni da je to jako teško. Mnogi su ljudi ubijeni, mnogima su njihovi najbliži poginuli, mnogi su ljudi nestali i za sve to potrebno je vremena. Ako bi se te promjene dogodile u jednoj generaciji, to bi bio velik uspjeh.

To mi je poznato, ali s isprikom imate dva problema; prvi je taj što se obično ispričava onaj koji je najmanje kriv i vi zapravo njegovu ispriku niti ne želite ili vam ne koristi jer želite ispriku onoga tko je nešto učinio, a drugo je - što će vam isprika ako nije iskrena? Ljudi zaboravljaju da je tu potrebna vjera da onaj koji se ispričava to radi iskreno. Formalnost ništa ne znači. Ako taj koji se treba ispričati sam nije na to spreman, od te isprike nema nikakve koristi. Treba biti oprezan; isprika može za sobom vući i kolektivnu krivnju. Treba, naime, razlikovati kolektivnu odgovornost i kolektivnu krivnju, to su dvije potpuno različite stvari. Odgovornost može biti kolektivna i često ona to jest, ali ne i krivnja. A vi upravo tražite da se krivci ispričaju.

Veći broj ljudi se dobrovoljno predao, a sa stajališta srpsko-hrvatskih odnosa mislim da za vas mora biti bitno to što su među njima Milan Martić i Mile Mrkšić, izravno odgovoran za Ovčaru. Za sada Veselin Šljivančanin odbija predaju s nekakvim patriotskim izjavama o tome da se neće živ predati, ali mislim da taj bravado neće dugo trajati. Polako idemo prema situaciji u kojoj ćemo ostvariti jednu puniju suradnju s Haagom, što praktično znači da će Haag postupno prestati biti tema u našim odnosima s međunarodnim institucijama.

To će već biti teže jer su posljednja istraživanja oko suđenja Miloševiću pokazala da je njegova popularnost porasla.

Većina građana o njemu i dalje misli negativno, ali postoji jedna proturječnost. Naime, isti ti ljudi misle da se on uopće ne brani loše u Haagu. To tumačim kao, a nemojte me shvatiti na pogrešan način, jednu "promašenu ljubav" - kao da vas je ostavila neka djevojka koja nije nikako valjala, ali su rane još svježe. Miloševićeva propaganda ovdje je predugo djelovala i ljudi su još uvijek pod tim utjecajem, još su konfuzni u svojim glavama. Ipak, svima je jasno da Milošević pripada povijesti. Postoje pak i oni koji podgrijavaju takvu atmosferu konfuzije, jer velikom broju ljudi još uvijek nije jasno što to nije bilo u redu. Uzmimo za primjer Srebrenicu.

Sve je to izazvalo jednu polemiku, u Skupštini su poslanici profašističke Srpske radikalne stranke pitali tko je dao dozvolu za puštanje dokumentarca, a nitko nije postavio pravo pitanje - je li to istina što se događalo? Naime, dokumentarac je napravljen na tipičan engleski način; hladno i faktografski je sve prikazano i tako su dali jedan jači efekt. Ja znam što se događalo u Srebrenici i vjerojatno bih bio puno sretniji čovjek da ne znam, ali ta tema je nešto o čemu se u Srbiji puno ne govori jer je to jedna užasna, strašna tema. Takve teme će se ipak otvarati.

To nije bilo nikakvo iznenađenje. Milošević je počeo, Tuđman mu se poslije priključio u toj podjeli. To nije tajna, rat u BiH bio je rat za podjelu teritorija, bezobziran prema ljudima jer se ljudi ili presele ili pobiju. Ja sam veliki pristaša jedinstvene Bosne i Hercegovine. Ti projekti podjele su besmisleni.

Svakako, samo ne znam u kojem obliku.

O da, oni su jako dobro surađivali i u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. To je bilo jedno neviđeno bratstvo i jedinstvo, tu nacija i vjera nemaju nikakvo značenje, već samo profit i zarada. Tu je potrebna suradnja naših zemalja da bismo riješili problem šverca.

To je jedna neobična priča, jedan paradoks. Naime, u Srbiji je antijugoslavenstvo isto tako jako kao i u Hrvatskoj. Ovo što vi kažete počiva na jednoj nevjerojatnoj pretpostavci da u Srbiji ne postoji antihrvatsko raspoloženje, da u Srbiji jedva čekaju da naprave neku državu s Hrvatima. Ljudi ovdje žele biti isključivo u ujedinjenoj Europi, ništa drugo. Jugoslavije tu nema nigdje. Ono što je razlika između Srbije i Hrvatske je odnos prema bivšoj Jugoslaviji; u Srbiji se misli uglavnom pozitivno, a u vašoj zemlji isključivo negativno. Mogu tu temu samo zaključiti riječima jednog mog prijatelja koji je cinično rekao: Jugoslavije više nema, a svi je trebaju.

Sve to polako popušta. Eto, sve je više Olivera Dragojevića u kafićima. Padaju strasti. O Hrvatskoj se zapravo sada malo zna, ljudi se ovdje više bave sami sobom i razvojem svoje zemlje. Nesreća je u tome što se svi mi više brinemo o Bruxellesu ili Washingtonu negoli o Zagrebu ili Sarajevu. Ja sam jedan od onih rijetkih političara koji se bavi regionalnom suradnjom jer smatram da je izuzetno važna.

Nema nekih velikih predrasuda, ali postoji jedna tendencija da se cijela Hrvatska gleda kroz HDZ i to je kriv pristup, bez obzira na to što je HDZ jedna snažna stranka u Hrvatskoj. Zavisi koga pitate. Mladi ljudi su pak uglavnom neinformirani.

To su dva najjača političara u zemlji i prirodno je da su oni u nekoj vrsti rivalstva. Ja sam tu za Đinđića zato što mislim da on predstavlja to reformatorsko poglavlje u srpskom društvu, dok Koštunica predstavlja jedan konzervativan dio biračkog tijela, tako da se nakon 5. listopada 2000. u Srbiji i dalje vodi borba oko toga tko će prevladati. Ali, Miloševića nema. Koliko god da se možda izvana čini ovako ili onako, Koštunica nije Milošević i on nema veze s njim. Kada sam jednom bio u Zagrebu, Goran Granić mi je rekao da vi u Hrvatskoj imate ovakav rang: 1)smrtni neprijatelj 2) neprijatelj 3)koalicijski partner. Ja sam mu odgovorio da mi imamo 18 tih koalicijskih partnera i pravo je čudo da ova Vlada ovdje još postoji. DOS je, naime, prije svega bio pokret za rušenje Miloševića.

Ta mogućnost uvijek postoji, a sada se i oporba prvi put organizirala. Pogledajte samo kako ta parlamentarne oporba izgleda - imate Stranku srpskog jedinstva, a iza tog šarmantnog naziva krije se Arkanova stranka, onda imate Srpsku radikalnu stranku Vojislava Šešelja, koji nažalost nije optužen u Haagu i treća stranka je Socijalistička partija Srbije o kojoj ne treba trošiti riječi. Izvanparlamentarna opozicija vam je Vuk Drašković koji na Ravnoj gori drži četničke piknike tako da oporba kod nas nema nikakav demokratski legitimitet. Zato je DOS sam sebi oporba i zato je tako čudan.

— On će se realizirati jer je Europi jako stalo do toga. Radi se o braku iz računa koji je oročen na tri godine. Znam da u Hrvatskoj postoji jedan refleks da se podržava crnogorska nezavisnost jer vidite svoju priču o tome. Ali, to baš nije ista priča jer je crnogorsko biračko tijelo jako podijeljeno. Jugoslavije više nema, nova državna zajednica će se zvati Srbija i Crna Gora, a bilo je na to raznoraznih komentara od toga da time postajemo Sao Tome i Principe ili Trinidad i Tobago, ili Solanijum.

- U Europskoj uniji često se cijelu našu regiju i njezinu isprepletenost tretira kao jedan paket. To nije uvijek pravedno; i Srbi se konsterniraju kada vide da su s Albancima u istom paketu. Koliko god da smo različiti i koliko god da idemo individualno, toliko postoji i jedna tendencija da nas se gleda kroz sličnu prizmu. Regionalna suradnja zato je neophodna, ja to ne govorim zato što je Žarko Korać fin čovjek i voli Hrvatsku, nego zato što je to tako. Što bi trebalo, da stavimo željeznu zavjesu na granicu Hrvatske i Srbije, da izgledamo kao Berlin s Charlie checkpointom? To je nemoguće. Europa to nikada neće prihvatiti, posebno zato što mi, a sada ću vjerojatno zgroziti nekog hrvatskog ili srpskog nacionalista, ljudima u tim europskim institucijama dosta i sličimo po jeziku, oblačenju, ponašanju, temperamentu. Bez regionalne suradnje puno je teže. Od toga se jedino izvukla Slovenija, ali oni su uvijek i bili drugačiji.

Tijekom 2000. godine govorilo se da je prvo Hrvatska, a potom Srbija bila miljenica Zapada. Mislite li da su dvije zemlje tu šansu dobro iskoristile?

— S naslijeđem koji su imale, jesu. Ja mogu imati simpatije za vlast u Hrvatskoj, znam kako se oni osjećaju. Mislim da oni, za razliku od nas, nešto više taktiziraju, ali ne želim davati neke šire komentare. Kod vas se i HDZ kao opozicija ponovno konsolidira. Osobno imam simpatije za vašeg predsjednika Stipu Mesića, on je jedna izuzetno zanimljiva politička ličnost koja govori što misli.

- Nedavno sam s ministrom Toninom Piculom kada je bio u Beogradu razgovarao prijateljski i otvoreno o svim pitanjima. Sad, obično se to tako kaže da smo razgovarali "prijateljski i otvoreno", ali to je stvarno tako bilo. Ministar Picula je spominjao granicu, odnosno Prevlaku i istočnu Slavoniju, govorili smo o vizama koje se ovdje doživljavaju kao jedna prepreka za one koji žele putovati u Hrvatsku. Tu se radi o ljudima koji imaju rodbinu ili imaju konkretne poslovne razloge za putovanja, najmanje je onih koji misle u Hrvatsku dolaziti kao turisti, tako da nema razloga ni za kakvu "paniku".