Vjesnik: 28. 05. 2002.
U nekima civilizacija nikad neće stanovati
BRANKO VUKŠIĆ
Nismo mi »bolesni« Francuzi ili Nijemci, pa da za prvog čovjeka metropole izaberemo - oprostite na izrazu - pedera. Sve drugo, je l", može, samo homoseksualac ne može. Pristajemo i na muljatore, lažljivce, kriminalce, pijance, ali oslobodi nas Bože onih koji ljube osobe istog spola. Zašto? Zato jer su to, tvrdi Drago Krpina, inače demokrat po vokaciji, bolesnici. A bolesnici su, naravno, neuračunljivi ljudi... Pogrešno, vrlo pogrešno! Neuračunljivi, nepodobni i nepoželjni su samo neki bolesnici. O čemu ovisi njihova neuračunljivost? O tome što ih to nagriza te o tome kojem ti »bolesnici« svjetonazoru ili stranci pripadaju. Naš, domaći, macho-političar može vladati, pa taman obolio od neke neizlječive, dakle smrtonosne bolesti, što je i dokazano u ne tako davnoj praksi. U vlasti, međutim, ne može biti deklarirani homoseksualac. Znači li to da među političarima nema homoseksualaca? Ima, ali su pritajeni. Smetaju li takvi, primjerice, raznim Krpinama? Svašta! Pa kad je to političare smetala dvoličnost ili laž?!Progovorio je o homoseksualizmu, konačno, Aleksandar Stanković, ugostivši u svom talk showu »Nedjeljom u 2« Dorina Manzina, predsjednika udruge »Iskorak«, te u taj problem padobranom ubačene novinare Zrinku Ferinu i Marija Križića. Da, riječ je o gostu i temi koje se, sugerirala mu je navodno Jasna Ulaga Valić, Stanković trebao kloniti. Bi li bilo bolje da je poslušao glavnu urednicu? Bi, zbog svoje površnosti te zbog površnosti svojih kolega, i ne bi, jer je javnost prisiljena barem na čas istini pogledati u oči. Od svega je najkorisnija bila reportaža Nataše Ledić u kojoj su svoje stavove o homoseksualizmu iskazali poznati nam i nepoznati građani. Na pitanje bi li zaposlio u svom poduzeću homoseksualca, jedan je poduzetnik odgovorio: »Nikad. Sve druge, samo ne njih!«.
U te druge spadaju vjerojatno i silovatelji, koji su mnogima, na žalost, prihvatljiviji od homoseksualaca. Zašto? Jer su - dokazano - »muškarčine«. Emisija je pokazala kakav mrak stanuje u glavama nekih političara. Tako je Krpina, odrješitošću znanstvenika ustvrdio da mnogi prakticiraju homoseksualizam iz čiste obijesti.
Kao i politiku. Krpina i Đapić su živi, i za najveće znanstvenike neoborivi, dokaz.
Činjenica da je u Hrvatskoj još uvijek poželjno, unosno ili sasvim normalno, osim pripadnike drugih vjera ili nacionalnosti, mrziti i ljude drukčijeg mišljenja, od civiliziranog svijeta - kao što su nordijske zemlje - dijele nas stoljeća. Emisija »Nedjeljom u 2« to nam je dokazala i zato zaslužuje prolaznu ocjenu.
Da su antidemokratske navade u Hrvatskoj pustile jače korijene od stoljetnoga hrasta, dokazuju uz Manzinijev i druga dva na HTV-u prezentirana slučaja. Prvi bi se mogao bez ikakva pretjerivanja zvati »Pašalić-jugend«, a drugi »književnička kuhinja«. Prvi opravdano tjera strah u kosti i dokazuje da mladež može biti starija te pokornija i od najstarije stareži, a drugi - u kojem književnik Slavko Mihalić za svoga predsjedničkog protukandidata ne želi Dražena Katunarića - tu depresiju i razočaranje betonira. Ako su takvi književnici, što očekivati od Đapića?!