Po mnogočemu kontroverzan talijanski premijer i ministar vanjskih poslova Silvio Berlusconi samouvjereno je pred veliki summit NATO-Rusija izjavio da je povijesni ulazak te zemlje u Stalno vijeće NATO-a njegova zasluga. Povijest će pokazati je li to bilo tako, no jedna činjenica je neosporna - sastanak na jugu Rima velik je diplomatski uspjeh medijskog baruna, posebice u punom jeku snažnih kritika koje mu dolaze iz Njemačke i Belgije.

Berlusconi se pohvalio da su ruski predsjednik Vladimir Putin, ali i američki predsjednik Bush njegovi veliki prijatelji. Uvijek pažljivo osunčan i nasmijan, Berlusconi je htio, uz tipičnu talijansku samohvalu, naglasiti svima da je važno imati prijatelje. A on ih ima i vrlo su moćni. Njegov prijatelj Putin, kad je imao problema s SAD-om, intenzivno je zaigrao na kartu prijateljstva s EU-om. Važno je, dakle, u međunarodnoj politici imati prijatelje. No, ima li Hrvatska prijatelje?

U složenim međunarodnim odnosima prijatelji se često biraju prema potrebi i zbog interesa. Za prijateljima se, naime, poteže kad nastupe krizne situacije. Hrvatska se u proteklih deset godina ne može baš pohvaliti velikom brigom za svoje prijatelje. Prijatelji poput Austrije, a posebice Njemačka, nakon što su odigrale ključnu ulogu u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, bezobzirno su odbačene. Na američke se prijatelje pozivalo uglavnom onda kad bi se zaratilo s Europljanima. Takva igra, međutim, nije donosila pozitivne rezultate. Na kraju, osude su dolazile sa svih strana. Hrvatska je vanjska politika godinama patila od tipičnoga hrvatskog sindroma - arogancije. Žrtve smo agresije, pametni smo i europski, uvijek smo u pravu i stoga nam svim moraju pomagati. Takvom logikom su se prijatelji - poput Njemačke - vrlo brzo distancirali, a mi smo na to jednostavno zaključili da nam oni zapravo više i ne trebaju. Naravno, tom smo logikom zaključili i tko su nam vjekovni neprijatelji. To su Francuzi, mrski nam Britanci te oni Rusi koji stalno hoće izbiti na toplo Jadransko more. U takvu okruženju različitih teorija zavjere (jer su svi htjeli naškoditi samo Hrvatskoj), glavno oružje za stvaranje prijateljstava - diplomacija nije imala puno manevarskog prostora. Uglavnom je vlastitim diplomatskim prijateljima pokušavala objasniti da to baš nije tako. I nitko joj nije vjerovao. Unatoč promjenama, i tradicionalnim prijateljima, pokazalo se da se Jugoslavija još nije uspjela otrgnuti od te žalosne balkanske logike. Srbijanski premijer Zoran Đinđić je izjavio da u SAD putuje da bi prekinuo stalno nametanje novih i novih uvjeta. U takve zavjere hrvatske je građane godinama uvjeravao HDZ.

Od izbora 2000. godine Hrvatska je u svijetu stekla puno prijatelja i napokon je teškom mukom shvatila da se prijatelji ne smiju olako gubiti, ali i da ih neće ni biti ako se ne ispune europski kriteriji. Puno je vremena, naime, izgubljeno u posljednjih deset godina. U međuvremenu je Slovenija, ta sićušna država - kako je u svojim izvještajima vole nazivati svjetske medijske kuće, uspjela postati domaćinom prvog susreta između Busha i Putina. Slovenski premijer Drnovšek vrlo je rano shvatio da će Berlusconi daleko dogurati, pa je s njim uspostavio prijateljske odnose, onda kad su se nasmijanom Silviju svi smijali. Danas se Drnovšek može hvaliti da je Berlusconi njegov drag, kućni prijatelj, isto kao što to čini Berlusconi kad spominje Busha i Putina.

Hrvatska je, dakle, zbog promijenjenog političkog smjera u svijetu stekla puno prijatelja, no najvažnije ih je zadržati. Zapravo, nije važno koliko Hrvatska ima prijatelja, nego komu je prijatelj. A najčešće, nažalost, nije prijatelj sama sebi. Kad je, pak, riječ o osobnim prijateljstvima, Račanova vlada tu ne stoji najbolje. Kad je na početku španjolskog predsjedavanja EU-om svoj posjet Sloveniji najavio ministar vanjskih poslova te zemlje, Ljubljana je nazvala Zrinjevac i pitala žele li da im se s njim dogovori poseban sastanak. No, za takve veze potrebna je efikasna i profesionalna diplomacija. Diplomacija kojoj se ne režu glave svaki put kad dođe do promjene vlasti. Diplomacija u kojoj se diplomati ne biraju prema stranačkom ključu da bi se ispunila unaprijed zadana stranačka kvota. Je li diplomacija sposobna Hrvatskoj naći prijatelje?