Ljudi moji, tolike koncentracije egotripa davno nije bilo na tako malom prostoru! Ivan Zvonimir Čičak i Romano Bolković za istim stolom, sučelice, metar, metar i pol jedan udaljen od drugoga. Da je došao s kišobranom u studio, Čičak bi ga mogao objesiti o nekoliko tona izbačenog sebeljublja koje se na trenutke pokušalo prikriti »šalom malom«. U tome je, naravno, ponovno prednjačio Romano Bolković, kojega krasi i količina i kvaliteta duhovitosti »Naših i vaših«.

Prvo je Bolković iskomplimentirao Čičkove novinarske genijalnosti, potom je više puta svratio pozornost na nezaobilaznu, središnju medijsku i političku figuru na hrvatskoj političkoj sceni. Točnije, sebe. I požalio se Čičku što ga nema imenom i prezimenom u Čičkovim kolumnama, a trebalo bi ga biti znatno više jer je zanimljiv kao otvoreni navijač. Danas Pašalićev, jučer, dok se to nosilo, Manolićev, a međuvremenu, uz dva-tri prelaska s obale na obalu, i Stjepana Mesića, koji Bolkovića (i Čička) na trenutak gubi iz vida. Kao prijatelje koji mu iz dana u dan čine usluge. Jedan organiziranjem večera s ultrapopularnim Pašalićem, a drugi izbavljenjem kriminalaca i ubojica iz rešta.

Mesić je, dakle, prema Bolkovićevu tumačenju, već debelo bivši, ali je zato Pašalić budući pobjednik i - nije beg cicija - zakrilnik koji će znati propagandiste zakriliti, a kritičare kazniti. Ako Pašalić pobijedi, šali se (valjda) Čičak s Bolkovićem, vidim vas kao direktora HRT-a. Tko kaže da na Prisavlju ne može biti još gore?!

Svu svoju ćud, uz dužno poštovanje prema osobnoj žrtvi koju je dao za Hrvatsku, Čičak je demonstrirao odnosom prema Draženu Budiši. Kad je većina kolumnista, analitičara ili (društvenih) kroničara upozoravala da povratkom njegova suborca iz "71. hrvatska politička scena više gubi nego što dobiva, Čičak je, unatoč tomu što ga Budišina političarska praksa nakon devedesete debelo demantira, tvrdio suprotno, časteći u kolumnama Novoga lista svoje neistomišljenike svakakvim epitetima. I što sad? Ništa. Dogodilo se ono što je većina i predviđala: Budiša se zadovoljio vicepremijerskom funkcijom. Vidi to danas i Čičak, ali, jedinstven i nepogrešiv, ne priznaje svoju zabludu ili nevjerojatno krivu procjenu koja dokazuje da je ipak, ma koliko god dvojio, čovjek od krvi i mesa čije analize o antidemokratu Milanu Đukiću i njegovim politikantsko-podmuklim objedima na račun Hrvata raduju moju malenkost. Poput Čičkove permanentne antiprotivnosti. Pogotovo kad je svrhovita.

Tvrdnjom da trostruko smanjenje jedne skupine upućuje na etničko čišćenje, od Đukića je još jače zabrijao Čičkov »nasljednik« u HHO-u Žarko Puhovski. Za Puhovskoga kao da agresije na Hrvatsku i nije bilo. Ne sjeća se ni toga - što upozorava Vesna Šakre-Ožbolt - da je samo u vrijeme integracije Podunavlja Hrvatsku napustilo 60 tisuća Srba. Dobrovoljno. Kao što su to učinili - na poziv velikosrpskih ideologa - nakon »Bljeska« i »Oluje«.