Ako se prave namjere politike mogu pročitati iz proračuna, onda je jasna vrijednosna i politička intencija Ureda. Naime, čak 70 posto sredstava dodijeljeno je organizacijama u Zagrebu. Splitu je pripalo 7 posto, a onima u Zadru, Dubrovniku ili Šibeniku tek jedan posto

Programska deklaracija, što ju je kabinet Ivice Račana objavio prvih dana svojega mandata i za nju dobio povjerenje Sabora, u mnogo je čemu naviještala temeljite socijalne reforme, razgradnju usvojenih totalitarnih i autoritarnih socijalnih obrazaca te izgradnju demokratskog društva. U konceptu "izgradnje društva" posebno su se važnima činila dva elementa u toj deklaraciji — najava rastakanja centralističkoga mentaliteta i počinjanje procesa decentralizacije te isticanje potrebe partnerstava s institucijama civilnoga društva.

"Jeftina" država, koja minimumom sredstava fleksibilno pribavlja javna dobra (od sigurnosti i socijalne zaštite, pa do čista zraka) svojim građanima, implicitno je bila definirana kao skupna vrijednost pobjedničke koalicije. Tada je izgledalo da je konačno poražen etatistički model, u kome "imamo državu" kao vrijednost samu po sebi i u kojoj su građani tek podložnici koji su obvezni kontribuirati sredstva za izdržavanje političke klase, te činovništva i represivnoga aparata, što tu klasu opslužuju i osiguravaju. Zajedno s njim trebao je biti poražen i koncept centralizma.

Cinici kažu kako je stvarne namjere politike moguće očitati samo iz proračuna, koji je jedini precizni (kvantificirani) iskaz političke volje. Politički analitičari, koji su podupirali novu administraciju, prvo veliko razočaranje njome nisu doživjeli onda kad je saborska većina pristala na HDZ-ov izbor Ivića Pašalića za potpredsjednika Sabora, nego koji tjedan potom kad se pred Saborom našao proračun pisan istim rukopisom kao i za prethodnoga poretka. Istina, taj je proračun pripreman u "vremenskom tjesnacu", a u kasnijim projektima proračuna mogli su se iščitati i neki drukčiji vrijednosni prioriteti administracije i nastojanje da se dugoročnijim projekcijama utječe na razvitak nekih socijalnih procesa.

Mentalitet kako se o svemu mora odlučivati u Zagrebu duboko je usađen u sustav koji bi trebao biti "javnom upravom". Samim time što ga nova administracija nije temeljito reformirala i personalno "provjetrila", taj je mentalitet ostao nedirnut. Partnerstvo s civilnim društvom, međutim, za administraciju bi trebalo biti manevarski prostor za počinjanje temeljitih socijalnih reformi, i to bez zadiranja u javnu upravu, što bi ga nositelji prethodnoga poretka odmah nazvali "revanšizmom". Taj je autoritarni poredak, uostalom kao i komunistička vladavina, gajio otvoreni prezir prema institucijama društva. Umjesto na društvu, ideologija Franje Tuđmana zasnivala se na zajednici — hijerarhiziranoj organizaciji u koju je pojedinac "urođen" i kojoj duguje patrijarhalnu poslušnost. U jednoj od svojih predizbornih krilatica otvoreno je rekao kako je "njihovo ime i njihov program", dakle, da su država, zajednica i partija-pokret jedno. Ideje autonomnoga civilnog društva — prostora prijateljske dobrovoljne suradnje — u komunističkim su se zemljama, od pojave Solidarnosti u Poljskoj, razvijale kao "opstrukcija" poretka, a civilno-društvene ideje na isti su način doživljavane i u doba vladavine Franje Tuđmana.

Uz autonomne medije, organizacije, u koje se ljudi povezuju kako bi mimo države ostvarivali neke svoje zajedničke interese i pridonosili javnome dobru, naročito one što su se bavile promicanjem i zaštitom ljudskih prava, doživljavane su kao daleko opasniji "neprijatelj" nego parlamentarna opozicija, a civilna energija organizirana u Glasu 99, kampanji nevladinih organizacija što je građane poticala da iziđu na izbore, nije bila bez utjecaja na promjenu vlasti.

Vladin ured za udruge formiran je posljednjih godina HDZ-ove vladavine, u ono vrijeme kad je osnovan i Vladin ured za europske integracije, organizacija što je tadašnjoj ministrici bila logističkom potporom u izoliranju Hrvatske od Europske unije i euroatlantskih struktura. Ured za udruge nastao je u okviru Ureda za suradnju s OESS-om, paraobavještajne organizacije iz strukture Tuđmanove paralelne vlade organizirane kroz UNS i HIS. Taj je ured imao zadatak oblikovati paralelno "hrvatsko civilno društvo" koje bi marginaliziralo "opasnost" autonomnog organiziranja građana i smanjilo javni utjecaj ozbiljnih organizacija, što su se razvile uz pomoć donacija Sorosove zaklade i drugih fondova iz inozemstva, koji podupiru razvoj civilnoga društva u novim demokracijama. Onaj tko je pročitao Vladinu programsku deklaraciju, očekivao je da će takav Ured za udruge biti raspušten, a da će Vlada formirati autonomnu zakladu, koju će podupirati proračunskim sredstvima, i da će u njoj angažirati ljude s ponderom u demokratskoj javnosti, koji u civilnom društvu imaju ime, te započeti stvaran partnerski odnos države i civilnoga društva. Umjesto toga, Vladin ured za udruge nastavio je funkcionirati u istom personalnom sastavu u kakvom je djelovao u vrijeme autoritarnoga poretka, kad mu je svrha bila opstruiranje razvoja autonomnih civilnih institucija, a kao eksperte za procjenu vrijednosti programa, što su ih nevladine organizacije nudile državi, često je angažirao osobe koje nisu skrivale prezir prema konceptima i institucijama civilnoga društva.

Budući da je proračun jasan iskaz nečije političke volje, iz načina na koji je ove godine Ured distribuirao proračunska sredstva, jasno se vidi njegova vrijednosna i politička intencija. Čak 70 posto sredstava dodijeljeno je organizacijama u Zagrebu. One u Zadru, Dubrovniku ili Šibeniku, na primjer, dobile su tek oko 1 posto sredstava, a Split je s oko 7 posto još i "dobro prošao". U nečijim glavama Zagreb je još uvijek 70 posto Hrvatske. To što iz znatnoga dijela Hrvatske nema civilnih impulsa ne može biti opravdanje, već je samo dokaz kako ovakav Vladin ured nema smisla i ne radi svoj posao. Ravnomjerni društveni razvoj, dakle, i razvoj civilnoga sektora, jedan je od prioriteta ove administracije, pa bi onda i Vladin ured za udruge trebao poticati razvoj civilnoga društva u onim dijelovima zemlje gdje je ono nerazvijeno. Ako 70 posto proračuna namijenjenog nevladinom sektoru ostaje u Zagrebu, očito je da se vladino egzekutivno tijelo s prezirom odnosi prema vladinim programskim odrednicama.

U vrijeme prethodnog poretka dobro se znalo da neke od organizacija ne mogu računati na potporu domaćih fondova, a nakon smjene vlasti niti se u tome nije mnogo promijenilo. Stvari su se, međutim, promijenile nagore. Nekoć su fondovi stranih zaklada prepoznavali prioritet zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj, pa su, na primjer, financirali monitoring sudskih procesa s "ljudsko-pravaškom" i političkom težinom. Danas, međutim, suđenja, poput onoga u Rijeci, onoga za Pakračku Poljanu ili procesa "Lora", prolaze bez promatrača iz civilnoga društva. Jasno je da bi takav monitoring, kao nadzor nad sudbenom vlašću, koja još uvijek ne funkcionira, bio socijalno blagotvoran i da bi njegovo financiranje bilo u interesu administraciji, koja nastoji domaće sudstvo učiniti sposobnim da bez haaškoga "upletanja" rješava i probleme hrvatskih ratnih zločina.

Nitko ne može osporiti golem angažman nekih ljudi iz nove administracije u prilog civilnom društvu. Nemoguće je ne istaknuti liberala Ivu Škrabala, koji stalno zagovara da Hrvatska svojim manjinama i bosanskohercegovačkim Hrvatima pomaže transparentnim sustavom zaklada i poticanja civilnih inicijativa, ili Mirjanu Ferić-Vac, koja se angažirala da u Vijeću Europe, kroz strane fundacije, namakne sredstva za programe jačanja civilnoga društva.

Na području, na kome je bilo najlakše uspostaviti diskontinuitet prema autoritarnom poretku, taj diskontinuitet nije uspostavljen. Savezništvo izvršne vlasti i civilnoga društva, koje je moglo pridonijeti smanjenju troškova i istovremeno kvalitetnijem pribavljanju javnih dobara, rastače se pod utjecajem nositelja prethodnoga poretka, a duh etatizma i centralizma blokira ostvarivanje dobrih Vladinih ciljeva. Sve je to višestruko opasno. Još se nedavno činilo kako je restauracija autoritarnoga sustava nemoguća, jer da su socijalne reforme, što ih je poduzela Vlada, "nepovratne". Međutim, kad se duh autoritarizma i centralizma nameće i civilnom sektoru, kad ga se očevidno ograničava, a to prolazi bez glasna otpora i protesta, jasno je da se autoritarizam i centralizam mogu obnoviti i na drugim područjima.