Da su te reforme nužne, ali i da njihovo provođenje nije laka zadaća, unatoč tome što Ashdown kaže da će »samo« nastaviti graditi na temeljima koje je postavio njegov prethodnik Wolfgang Petritsch, više je nego očito. Ako se zna da je u Federaciji BiH u prošloj godini prosječan broj zaposlenih bio 407.199, a nezaposlenih 267.783, odnosno da je nezaposlenost prema službenoj statistici iznosila oko 40 posto (u RS je stanje nešto gore), da je BiH jedna od zemalja preko kojih se odvija trgovina ženama i krijumčarenje imigranata, te da je, sedam i pol godina nakon završetka rata, stopa provedbe imovinskih zakona, tj. povrata imovine, u Federaciji oko 50 posto, a u Republici Srpskoj oko 34 posto, jasno je da Ashdowna i njegovu ekipu čeka težak posao.

Ovoj skupini problema svakako valja dodati činjenicu da na području BiH stalno ili povremeno živi određeni broj osoba optuženih za ratne zločine, među kojima su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te da, unatoč nedavno donesenim ustavnim promjenama, problem međunacionalnih odnosa i statusa triju konstitutivnih naroda nije skinut s dnevnog reda. U svojim nastupnim izjavama Ashdown nije posvetio osobitu pozornost rješavanju »nacionalnog pitanja«, a u istupima koji su prethodili dolasku na dužnost visokog predstavnika ga je praktički sasvim zanemario, ali problem postoji i s njim će se prije ili kasnije morati suočiti. BiH je, naime, nes(p)retna konstrukcija - zajednica dvaju entiteta i triju naroda, u kojoj čak ni uz najbolju volju svih međunacionalni sklad nije lako postići, a dobre volje često nema... Uz to, Ashdown najavljuje daljnju »nadogradnju« Daytonskog sporazuma - za njega taj dokument može biti može biti »temelj, no ne i krov«, kao i radikalne reforme u obrazovnom sustavu, što su promjene kojima se zapravo redefinira položaj konstitutivnih naroda, a takve promjene nikad, posebice u zemljama koje su do jučer bile u ratu, ne prolaze glatko.