Umjesto kurtoaznog bilaterizma u Švedskoj i Finskoj premijer Ivica Račan je svoje vrijeme trebao potrošiti na studiranje političkog skandinavizma

Je li Račanov odlazak u Švedsku i Finsku bio želja da se nakon Jasenovca i Bleiburga apsolvira i ona znamenita Tuđmanova abrakadabra fraza o skandinavizaciji Balkana? Ne, jer je glavni motiv posjeta bio ponajprije telekomunikacijski - susret s glavnim menedžerima Ericcsona i Nokie, ali do njega skoro nije došlo zbog loše unutarvladine komunikacije pa je Račan uoči puta dvojio oko dolaska "zbog idiota koji ga okružuju", za čiji izbor i sam snosi odgovornost, jer su mu isplanirali sjednicu Vlade dok je na putu.

Zahvaljujući pozivu da posjetim Švedsku u organizaciji vladine agencije Švedskog instituta, proveo sam gotovo cijeli tjedan u Stockholmu i mislim da je Račan umjesto kurtoaznog bilateralizma svoje vrijeme trebao potrošiti na studiranje političkog skandinavizma. To se ponajprije odnosi na iskustvo Nordijskog vijeća, tj. međuparlamentarne skupštine sa sjedištem u Stockholmu, koje već pedeset godina bez ikakvih političkih imperativa jednom godišnje harmonizira razne aspekte međudržavnih odnosa.

Od 1971. djeluje i Nordijsko vijeće ministara zahvaljujući kojemu je zakonodavstvo Švedske, Norveške, Danske, Finske i Islanda u pogledu tržišta rada, financija, trgovine, socijalnih pitanja, energetske politike i regionalnog razvoja ujednačeno bez ikakvih pritisaka sa strane. Ali ako je nama "skandinavizacija" sinonim za dragovoljnu regionalnu stabilizaciju i kooperaciju, ona u globalnim razmjerima referira posljednje utočište "države blagostanja".

Najveća socijalna izdavanja na svijetu su upravo u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj gdje se državu blagostanja drži "ireverzibilnom pojavom" koju neće ugroziti "globalizacija zdesna" ili hegemonija utopije slobodnog tržišta. Zagovornici njenog opstanka tvrde da nju ne ugrožava stanje domaćeg tripartizma nego internacionalni turbokapitalizam koji nudi opcije švedskom kapitalu ili da investira vani ili da kod kuće nameće "fleksibilizaciju" rada. A to znači decentralizirano pogađanje oko sve nižih plaća i lošijih radnih uvjeta. O tome sam razgovarao s jednim od vodećih intelektualaca Larsom Bergquistom s kojim me je povezao švedski veleposlanik u Hrvatskoj Sture Theolin ali i zajednička sklonost prema teološkoj misli Emanuela Swedenborga čiji je on najznačajniji tumač. On zastupa swedenborgovsko načelo homo maximusa, što će reći da globalizaciju koja ruši dostignute vrijednosti poput države blagostanja vidi kao prijetnju našoj civilizaciji.

Manje duhovne poglede na globalizaciju ima Robbin Battison koji posjeduje konzultantsku tvrtku za poslovne komunikacije i razvoj. On naravno nema ništa protiv blagostanja, pogotovo ako to blagostanje uživa narod a ne državni aparat. Neuspjeh nastaje iz potrebe da to blagostanje uvijek mora dolaziti od države, jer vlada ne kreira radna mjesta već kapitalisti i poduzetnici. Znameniti švedski kompromis koji je između dvaju ratova potaknuo razvoj i osigurao socijalni mir, dogovoren je između velikog biznisa, vlade i sindikata. Ali to je i jedan od razloga zašto u Švedskoj nema novih kompanija. Veliki su biznismeni favorizirani od strane države, dok mali i srednji ne mogu dobiti adekvatnu poduzetničku infrastrukturu.

Međutim, usprkos tome što MMF i OECD kao sredstvo protiv euroskleroze već desetljeće propisuju neoliberalne lijekove: "kompetitivnost" i "fleksibilnost" koji licitiraju socijalnim dampingom, švedski socijaldemokrati ostaju nepokolebljivi u svojoj retorici. Ingvar Carlsson koji je 1986. zamijenio ubijenog Olofa Palmea smatrao je da nezaposlena osoba nije slobodna, dok je cilj sadašnjeg premijera Görana Perssona - puna zaposlenost! Iako švedski socijaldemokrati za razliku od hrvatskih ne prihvaćaju "fleksibilni" ememefovski jezik i oni manipuliraju brojkama oko nezaposlenih. Vlada je tvrdila da ima samo 4 posto nezaposlenih a ima ih oko 8 posto, jer je dio nezaposlenih bacala s jednog programa doškolovanja na drugi kako bi si izradila bolju predizbornu statistiku.

Glavna švedska ombudsmanka Kerstin Andre, od postojećih četvoro, napominje da je u održavanju ravnoteže moći unutar jedne političke zajednice ombudsman (kontrolni "pravdobranitelj") mora biti apsolutno neovisan u odnosu na vladu a vlada mora poštovati njegove odluke, što ona ne čini - u Hrvatskoj! Andreova poznaje muke po Anti Klariću. Mada središnja banka nije imuna od pritisaka političara što otežava prilagodbu švedske krune EMU, Švedska je u pogledu društvene ravnoteže spolova daleko iznad prilika koje vladaju u EU. Žene su toliko realno ravnopravne da se o tome više i ne debatira. Ta dostignuća s mnogo stila koristi ministrica vanjskih poslova Anna Lindh koja je dobila nagradu opozicijske liberalne stranke "Anne Wibbles" zbog odlučne podrške Americi nakon 11. rujna protivno javnom mnijenju i pritiscima vlastite socijaldemokratske stranke te hrabrog vođenja vanjske politike EU-a tokom švedskog predsjedavanja. Djelovati kao autonomni ministar poput nje značilo je istodobno davati podršku SAD-u i biti najpropalestinskiji ministar vanjskih poslova EU-a.

Na poziv Ministarstva vanjskih poslova prisustvovao sam "seminaru" uručenja Wibblesove nagrade. Neki su se plašili da će ona na tu svečanost doći u trapericama i naprtnjačom na leđima, ali budući da je tog dana držala govor u Riksdagu (parlamentu) stigla je konvencionalno odjevena. Razgovarajući o Hrvatskoj, kazala mi je da je hrvatski put u EU uistinu stabilan i da se Hrvatska na zadivljujući način u tako kratko vrijeme otvorila promjenama. Budući da je bez dlake na jeziku to valja shvatiti kao podstrek hrvatskoj proeuropskoj akceleraciji. Koliko je pristupačna svjedoči podatak da sam u jednoj od faza "pregovaranja" susreta s njom tog istog dana, koje je moj susretljivi domaćin Trutz von Ahlefeld u dnevni raspored duhovito stavio pod natuknicu "Anna Lindh versus Danko Plevnik", dobio prijedlog da je pratim u vlaku kojim svakodnevno odlazi kući sto kilometara južno od Stockholma! Eto što znači biti nemalograđanski političar u građanskom društvu.