Čini se da je Hans Flickenschild ovoga puta odlučio nastupati kao Račanov čovjek za pritisak. Šef MMF-ove misije pregovore o novom aranžmanu ostavlja za jesen, u međuvremenu lobira po Hrvatskoj za Vladin koncept radnog zakonodavstva. U razgovoru sa sindikatima i u hrvatskom Saboru glasno je navijao za restrikcije, hitne, bez obzira na protivljenje sindikata i golemog dijela javnosti.

Sindikatima je otvoreno priznao ono što Vlada stalno nastoji prikriti – da predložene reforme stvarno znače smanjivanje radničkih prava. Ali gospodin Flickenschild mirno kaže da je to nužno zbog solidarnosti sa nezaposlenima. Sindikate je upozorio da Vlada može poduzeti promjene i ako se oni ne slože, pa je izrazio nadu da u tom slučaju »neće pretjerano protestirati«. U Saboru, na sugestiju da bi socijalne pregovore trebalo završiti što skorije, čak je i Mato Arlović našao potrebnim primijetiti da izmjene radnog zakonodavstva »ne treba lomiti preko koljena«.

Idejom da se radni zakoni promijene i radnička prava srežu bez dogovora sa socijalnim partnerima, već se neko vrijeme loptaju po Banskim dvorima. Račanov savjetnik Lajos Bokros javno je pledirao da Vlada presiječe raspravu i odredi smanjenje prava zaposlenih. On to naziva preuzimanjem odgovornosti. Potpredsjednica Vlade Antunović i premijer Račan također su najavili da će Sabor izlagasati promjene, čak i ako sindikati budu protiv. Zagovornici tih prečica pozivaju se na primjer Mađarske.

Ali za Hrvatsku bi prekidanje socijalnog partnerstva i rezanje radničkih standarda bez dogovora sa sindikatima i kontra javnosti bilo vrlo opasno. Radna će se prava, silom prilika, morati svesti u skromnije okvire, ali sindikati nikako ne smiju pristati na to da ponovo samo radnici moraju podmetnuti grbaču. Ne smiju pristati ni na to da se zaposlenici, i njihova prava, proglašavaju odgovornima za veliku nezaposlenost. Vlast sada pokušava tvrditi da je velika nezaposlenost direktna posljedica pretjerano nabujalih radničkih prava. Kao, kad bude manje prava, bit će više posla. Kaj god, rekao bi premijer.

Kad bi se predloženim promjenama – skraćivanjem otkaznih rokova i smanjivanjem otpremnina – mogla povećati zaposlenost, onda bi se ti potezi mogli razumjeti. Ali za takve špekulacije nema argumenata. Restrikcije bi se mogle prihvatiti ako se uvjetuju porastom zapošljavanja. Ako se njihova dinamika dovede u čvrstu korelaciju s povoljnim promjenama na tržištu rada. Također, ne smije se dirati u otpremnine i otkazne rokove dok se radnicima ne osigura efikasna sudska zaštita.

I ne na posljednjem mjestu, promjena radnih zakona i rezanje radničkih prava bez dogovora sa sindikatima mogli bi predstavljati vrlo opasan presedan i s obzirom na demokratske hendikepe Hrvatske. U zemlji skromnog demokratskog iskustva i bujne svemoći politike potrebno je širiti prostore sporazumijevanja, ne ih sužavati. Između ostalog i zato jer se samo na taj način može stvoriti društveno partnerstvo. Bez kojeg nema ni »irskog« ni bilo kojeg drugog modela koji bi Hrvatskoj mogao osigurati odmak od ruba bezdana.