Umjesto Miroslava Kutle i Josipa Gucića promovirani su Damir Vrhovnik i Goran Štrok, Jakova Sedlara zamijenio je Hrvoje Hribar, a Kosovca Galić ... Javnom scenom zavladali su bradati i dugokosi FAK-ovci, a ministarstvima dugokosi i bradati dužnosnici. Rezultat? Prst u oko

Vratimo se još korak unatrag. Znate li kada je ta nova društvena elita prvi put samostalno koraknula u novi svijet koji je trebao biti toliko različit od onog zavičajnog, ruralnog, nasilnog, primitivnog, šljokicama ukrašenog i tamburicama uglazbljenog polusvijeta bivše vlasti? Učinila je to one zajapurene siječanjske večeri u Umjetničkom paviljonu kad su budući premijer Ivica Račan i najveći medijski boss Nino Pavić podijelili grafike Ede Murtića osobama zaslužnim za pobjedu Trećeg siječnja.

Tog famoznog trećeg siječnja Hrvatska je napokon s grbače skinula proslave predsjednikovih rođendana u zagrebačkom HNK, odbacila kastinsko postrojavanje zdesna i slijeva Predsjedniku u svečanoj loži maksimirskog stadiona, riješila se Ćire Blaževića, Zlatka Viteza, Ivana Aralice, Obrada Kosovca i Jakova Sedlara, odbacila je salone hrvatske naive, velike povijesne epopeje, lente, tamburice i pletere.

Došlo je neko drugo vrijeme: rokera i hipija, traperica i električnih gitara, dugokosih političara i bradatih pisaca, kvartovskih fakina odraslih u rokerskim klubovima, a ne na seoskim dernecima, javnih djelatnika koji se hvale kolekcijom ploča i bivših ljubavnica, pušenjem trave i jezikom ulice, a ne čoporom djece, nedjeljnim misama i zavičajnim desetercima. Riječju, ono što su Amerikanci očekivali od Clintona, čovjeka koji je trebao probuditi uspavani duh JFK-a, Marilynke, Elvisa i Motowna, Hrvati su trebali dobiti od Račana (ne od Budiše, hvala lijepo).

Na kraju, i jedni i drugi dobili su prst u oko (onaj srednji, naravno): Amerikanci su dobili Predsjednika kojemu se cijeli život vrtio u i oko Oralnog ureda, a Hrvati društvenu elitu mentalitetom doduše drukčiju od one HDZ-ove, ali zato principom djelovanja apsolutno identičnu.

Uostalom, ako je Preksi završio u Ljubljani, a Murtićeve grafike na zidovima Mirjane Didović, Dubravka Merlića, Živka Kustića, Nebojše Tarabe i Williama Montgomeryja, tada su sve opcije bile otvorene. Preko noći promovirana je kasta zaslužnih za pobjedu Trećeg siječnja, a biračima koji su novu političku garnituru — ni krivu, ni dužnu — pogurnuli na vlast, nabijeni su takvi rogovi da mnogi od njih još i danas imaju problema s prolaženjem ispod nadvožnjaka.

Jakova Sedlara ubrzo je na televizijskoj produkciji zamijenio Hrvoje Hribar, a na onoj kazališnoj Saša Broz, Josipova unuka koja je vodila izbornu kampanju SDP-a i HSLS-a. Stara vlast na jedvite jade uspjela je s ramena otresti Miroslava Kutlu i Josipa Gucića, a novoj vlasti već su pristigli Damir Vrhovnik i Goran Štrok. Obrad Kosovac začahurio se u čamotinji svojeg bezličnog ureda na Prisavlju, a u ponosne kožne fotelje munjevito su zasjeli Dubravko Merlić, Damir Matković, Mirko Galić. Društvena krema danas se sveudilj gnuša filmskog festivala u Puli, pa sada svojim špičastima sandalicama teškom mukom nabada po kamenitim uličicama Motovuna. Javnom scenom zavladali su bradati i dugokosi FAK-ovci, a ministarstvima dugokosi i bradati dužnosnici. Vlasnici kafića ispali su iz igre. Na velika vrata vratio se knjižničarski lobi.

Pogledajmo koliko je nesuđeni ministar policije pogriješio u procjeni. Račan i Pavić te siječanjske večeri nisu, naime, smatrali novinare Ferala, Nacionala i Radija 101 zaslužnima za promjenu vlasti u Hrvatskoj. Novine koje su vodile sveti rat protiv HDZ-a te mala radiopostaja koja je uspjela u obranu svoje slobode izvući inertne Hrvate na najveći prosvjedni miting u deset godina Tuđmanove vladavine, nisu dobile placet da se pridruže novoj društvenoj eliti. U odabrano društvo nisu upali ni glumica Urša Raukar, redatelj Rajko Grlić, pojesničarka Mirjana Gross, urednica Andrea Zlatar, ali su zato ponosni nositelji "Spomenice 3.1.2000." bili urednici i novinari novinskih izdanja Europapress holdinga.

Nova politička elita ipak je uspjela promovirati neke ljude koji su nezasluženo godinama čučali u zapećku. Dobro, vratila je Radu Šerbedžiju u Hrvatsku, ali teško je reći koliko je to zasluga nove vlasti. Zato je Stjepan Mesić ispravio stare nepravde podijelivši odlikovanja Predragu Matvejeviću, Savki Dabčević-Kučar, Miki Tripalu i posmrtno Miroslavu Krleži. Tarik Filipović zamijenio je u kvizovima Olivera Mlakara, što ne mora biti tako loše budući da je njegova anonimna djevojka odmah novinama udijelila nekoliko prigodnih intervjua. Nastavljamo u revijalnom tonu: supruga bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Williama Montgomeryja, gospođa Lynn, nakon serije osebujnim kolumni u tjedniku Globus angažirala se u prikupljanju novca za razminiravanje i rado je viđen gost na prijmima i otvaranjima izložbi. U ovom trenutku nitko pouzdano ne zna kako se zove ni kako izgleda supruga novog veleposlanika Rossina.

Nadalje, redatelj Hrvoje Hribar ostat će zapamćen kao potpisnik najvećeg (propalog?) projekta HTV-a pod novom vlašću, dok je Edo Murtić, stari ljevičar i prvi susjed Ninoslava Pavića, u nekoliko širokih poteza zamijenio slikare naive, toliko omiljele pokojnom predsjedniku. Goran Štrok je pokupovao hotele, a Damir Vrhovnik postao privatni skipper Ivice Račana. Zauzvrat, dobio je državnu garanciju za njegovo posrnulo brodogradilište.

Velikim uspjehom nove vlasti smatra se i pojavljivanje Žarka Puhovskog, Ivana Zvonimira Čička, pa čak i Stipe Šuvara na Hrvatskoj televiziji, iako Mirjana Hrga, Dijana Čuljak, Hloverka Novak-Srzić i drugi zaslužni hadezeovci i dalje ponosno stupaju državnom televizijom. I Slobodan Šnajder dobio je svoje kazalište, akademik Ivo Šlaus dobio je saborsku fotelju, a Ivan Supek diskretni zaborav. Istina, Vjeran Zuppa i Zvonko Maković postali su neformalni savjetnici Ministarstva kulture, dok je bivši direktor Sorosovog Instituta Otvoreno društvo Ivan Prpić, od državnog neprijatelja broj jedan promaknut u vanjskog člana saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav.

Tomislav KLAUŠKI