S gnušanjem odbacujem svaku insinuaciju da sam pomagao Miloševićevu karijeru s predumišljajem da ga na kraju gurnem u rat. To je potpuna besmislica, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što sam ja prva politička žrtva tog rata — kazao je u jednom razgovoru za hrvatske novine Ivan Stambolić, bivši predsjednik Srbije, otet 25. kolovoza 2000. godine, samo nekoliko tjedana prije pada Miloševićeva režima. O Stambolićevoj otmici malo se zna, pa smo o tome u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju porazgovarali s Nikolom Barovićem, odvjetnikom obitelji Stambolić.

Prošle su gotovo dvije godine od otmice Ivana Stambolića. Postoje li konretni dokazi zašto je on otet?

Ivan Stambolić je politička figura i razlozi njegove otmice jesu politički. Tadašnja je vlast te izbore izgubila i to su priznali čuvenog 5. listopada. Mjesec dana prije otmice Stambolića, i njegovi su susjedi primijetili da se zgrada nadzire, da je parkiran bijeli kombi i da mlađi momci od tridesetak godina bilježe ulaske i izlaske iz te zgrade u kojoj je Stambolić živio. Među susjedima je bilo podijeljeno razmišljanje nadziru li oni Stambolića ili nekog drugog, ali ta je dilema razriješena u trenutku kada je Ivan otišao na trčanje. Tog dana vozilo i ljudi koji su se tuda vrzmali povučeni su, a Stambolić je nestao.

Prvih pet dana mediji pod kontrolom bivše vlasti ignorirali su otmicu bivšeg predsjednika Srbije, što je bio prvi i jasan znak za sve da država stoji iza toga.

Stambolić se vratio na političku scenu 1994. godine kada je otišao u Sarajevo koje je tada bilo pod opsadom. On nije formalno pripadao nijednoj stranci, ali u svakom njegovom istupu bilo je jasno da se radi o političkom djelovanju. Održao je odlične odnose s tadašnjim predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim, sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom. Nakon posjete Sarajevu imao je dobre odnose i s čelništvom Bosne i Hercegovine, kao i s predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem. Stambolić je bio uvažavan gdje god je išao i mislim da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih je uhićen, odnosno otet. Bilo je jasno da Milošević želi održati vlast i da, ako u tome uspije, slijedi gušenje opozicije koja je proglašena grupom plaćenika i izdajnika. Hapšenje Stambolića i proces protiv njega trebalo je biti primjer. Prije izbora bilo je onih koji su smatrali da bi Stambolić bio dobar protukandidat Miloševiću, ali on je to odbio, odnosno smatrao da opozicija treba imati jednoga kandidata, a to je bio Vojislav Koštunica.

Bilo je jasno da je Stambolić zatvoren, da je negdje zadržan i da u tom trenutku vlast želi u toj izbornoj kampanji njegovu sudbinu ostaviti pod znak pitanja, što je u isto vrijeme predstavljalo pritisak i na kandidate opozicije jer je poruka bila sasvim jasna; ako se ovo moglo dogoditi nekadašnjem predsjedniku Srbije, onda možete zamisliti što se vama, koji tek nešto želite postati, može dogoditi. Pitanje je što se dogodilo sa Stambolićem nakon 5. listopada, nakon što je Milošević priznao poraz. Ono što je otežalo razotkrivanje njegove sudbine jest to što je nakon pada Miloševića još uvijek postojala srbijanska vlada sastavljena od ljudi iz njegova režima. Mnogi su tragovi uklonjeni. Taj se slučaj ne stišava jer su i iz Europske unije poručili da su za nove vlasti test rješenje slučaja ubojstava na Ibarskoj magistrali, ubojstvo Slavka Ćuruvije i otmica Ivana Stambolića. No, očito je potreban još veći pritisak da bi aktualna vlast krenula dalje u istragama.

Ono što se zna jest da je on uhapšen. Slučajni svjedok koji je sve to vidio kaže da je uhićen od dvojice ljudi koji su se predstavljali kao policajci, da je nasilno, pod prijetnjom oružja uguran u bijeli kombi koji je detaljno opisan. Zna se da je tog istoga dana u to vrijeme i vojska bila zaposjela dio grada u koji je taj kombi krenuo. Milošević je tvrdio da on o tome ništa ne zna, a to su ponavljali i mediji pod kontrolom vlasti. Bilo je jasno da čekaju izborni dan i pobjedu na izborima da bi se dalje krenulo s montiranim procesima protiv lidera opozicije gdje bi se jedini ustupak napravio prema Koštunici kao neposrednom konkurentu. Za njega su govorili da nije niti svjestan da je u rukama izdajnika, dok za aktualnog premijera Srbije Zorana Đinđića nije ostavljena takva ograda.

Mislim da su više uplašeni nego lojalni jer su izravno odgovorni.

S obzirom na situaciju, jasno im je da je Ivan žrtva jednog zla i sustavno planirane otmice. Ali, ne gube nadu da će saznati što se s njim dogodilo. To je pitanje političke odlučnosti i nadam se da će se ovi slučajevi riješiti s istom onakvom odlučnošću s kojom su Miloševića poslali u Haag. Inače nećemo imati rješenja ni za ubojstva na Ibarskoj magistrali, ni za ubojstvo Slavka Ćuruvije, niti za otmicu Ivana Stambolića.

Angažirali su se skoro odmah svi. Odmah je reagirao tadašnji izvjestitelj za ljudska prava pri UN-u Jiri Dienstbier i kada je došao u Beograd, nije se želio sastati s ministrom vanjskih poslova baš zbog slučaja Stambolić. Reagirala je i Mary Robinson, Komisija za nestale osobe, državnici iz okruženja također. Predsjednik Mesić odmah je ponudio svu pomoć koju može pružiti, premda je bilo malo vjerojatno da bi netko prebacio Stambolića na teritorij Hrvatske, iako je Mesić rekao da će se i to ispitati, makar kao teoretska mogućnost. On je na diplomatskoj razini uvijek pokretao to pitanje i vjerujem da je i to pridonijelo da se iz Bruxellesa očituju o ovom slučaju. Kako još nemamo rezultate, s tim će se morati nastaviti pa ćemo predsjednika Mesića ponovno zamoliti za pomoć.