Napokon u HTV-ovu Dnevniku dvije autorske teme, pritom još i aktualne. Prva je o život Hrvata na kredit, a druga o državi koja mirno gleda kako je bezobrazno pljačkaju. Prvi i drugi problem u tijesnoj su vezi premda to u Dnevniku nije primijećeno. Plaće, kaže statistika, padaju, a potrošnja raste. Troši se, dakle, sve više, a zarađuje se sve manje. Zato su Hrvati tri puta zaduženiji od, primjerice, Mađara. Ako je slika crna kao što se prilogom u dnevniku sugerira, onda je, logično, sve manje kreditno sposobnih Hrvata. Tu opet na scenu stupa kontroverzna statistika koja kaže da banke dijele kredite šakom i kapom. Bi li glede svoje love, odnosno profita, bezosjećajni stranci, koji drže sve banke u svojim rukama, davali Hrvatima kredite samo zato da im olakšaju svakodnevicu, odnosno da im blagonaklono podignu standard. Ne bi, naravno. Ako se krediti dijele poput sindikalnih svinjskih polovica, onda ih Hrvati uredno vraćaju. Kako, kad su sve siromašniji?

Na to se pitanje odgovor može dijelom potražiti u drugoj temi subotnjeg Dnevnika. Na prodaji kruha pekari zakinu državu - galami se već po ne znam koji put - za milijardu i pol kuna. Naime, proizvedu 400.000 tona, a za oporezivanje prijave tek manji dio. Ako analiziramo i zbrojimo posljedice te evidentne, ali državi očito nebitne, porezne pljačke, dobit ćemo znatno veći iznos od milijardu i pol kuna. Iza utaje stvarno proizvedene količine kruha kriju se i neprijavljeni radnici kojima država plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje te možda i 900 kuna socijalne pomoći. Ti neprijavljeni radnici, jasno, ne plaćaju državi ni porez ni ikakve druge doprinose. Mogu, međutim, otplaćivati kredite. Kakve? Na primjer hipotekarne, koji glase na nekog drugog, zaposlenog člana obitelji. Vrag ipak nije tako crn kako ga statistika riše. Osim za državu koja svojom nevjerojatnom nonšalancijom osiromašuje najsiromašnije i koja dadžbinama davi poštene.

Radijski je festival prerastao u respektabilan, po mnogo čemu bolji show i od »Porina«, i od »Dore« i od Melodija hrvatskog Jadrana. Ne samo da je Jura Hrvačić pronašao formulu kojom za svoj festival može zainteresirati skladatelje te cjelokupnu estradnu elitu, nego je i shvatio da mora uložiti novac u produkciju, koja je ove godine bila na zavidnoj razini. Od festivalskog orkestra Alana Bjelinskog, do efektne i moderne scenografije Ivice Propadala te dobrog svjetla i zvuka. Po tome kako su se predstavili na pozornici, i izvođači su potvrdili da im je uistinu stalo do Radijskog festivala. Istina, bilo je nekih neuspjelih kopija Shakire, glazbenih plagijata i praznih, trendovskih pjesmica, što je dokaz stvaralačke impotencije skladatelja, a ne slabosti Festivala na kojem se neprijeporno najvećom hrvatskom estradnom zvijezdom potvrdila Severina. Njoj nitko neće zamjeriti čak ni stihove: »Gdje ćeš naći takvu kao ja, takva ti se dvaput ne rađa... Ja sam najbolja...«.