POVODI PRORADILA IZBORNA "KROJAČNICA" ZA SEZONU PROLJEĆE ILI JESEN 2003. GODINE

Poznati je beogradski sociolog politike Vladimir Goati, analizirajući tamošnje izbore od 1990. do 2000., napisao kako se izbori u demokratskim zemljama od onih u SR Jugoslaviji razlikuju po tome što se u demokratskim zemljama unaprijed znaju pravila, a nepoznanica je izborni rezultat. U Jugoslaviji se pak unaprijed zna izborni rezultat, a neizvjesna su samo izborna pravila. Praksa mijenjanja izbornoga zakona i izbornoga modela, prema kome se izbori provode, te politička kultura, u kojoj je bilo prihvatljivo da parlamentarna većina "ima pravo" neposredno pred izbore izborni model skrojiti tako da maksimalizira svoje dobiti, još je jedna od brojnih točaka što je povezivala sljedbe Tuđmana i Miloševića.

"Trećesiječanjska" administracija u pristupu izbornom zakonodavstvu ipak se bitno razlikuje od svojih prethodnica. Iako su stručnjaci i politička javnost rekli dosta toga lošeg o izbornom zakonu prema kome su provedeni izbori za lokalnu i regionalnu upravu 2001., očito je da taj zakon nije bio krojen radi "maksimaliziranja dobiti" vladajućoj koaliciji, dapače, donio joj je manje mandata nego što bi ih ova osvojila da je primijenjen izborni zakon prema kojemu su se provodili lokalni izbori 1997. godine. Kao "ustavotvorci", pripadnici današnje parlamentarne većine sami su si postavili "zamku", vezanu uz Zakon o izboru zastupnika u Sabor, uvrstivši u Ustavni zakon o provođenju Ustava odrednicu da izborni zakon mora stupiti na snagu godinu dana prije izbora. Otpada, dakle, mogućnost da bi se više moglo činiti ono što se radilo u svim dosadašnjim političkim ciklusima - da onaj tko ima političku većinu neposredno pred izbore, i to na osnovi svojih trenutnih interesa, donese izborni zakon koji će omogućiti očuvanje te većine.

Odabir modela izbornoga zakonodavstva uvijek je "politička odluka", jer je poznato koje se političke vrednote ostvaruju primjenom određenoga modela. Grubo govoreći, većinski sustavi osiguravaju stabilnost vlade, jer primjena takva sustava u duljem razdoblju dovodi do dvostranačja, a izbornom je pobjedniku osigurana parlamentarna većina. Razmjerni sustavi, pak, osiguravaju više ili manje vjerno preslikavanje biračke volje u parlament, dovode do višestranačkoga sustava, a ako se primjenjuju takvi izborni sustavi, za postizanje parlamentarne većine gotovo je uvijek nužno koaliranje.

Među političkim strankama danas postoji potpuni konsenzus o tome da je za Hrvatsku jedina prihvatljiva solucija neki oblik razmjernoga sustava. Primjena većinskog sustava s izbora 2000. maksimalizirala bi dobit danas koalicijskih stranaka, a primjena dvokružnoga većinskog sustava - sustava apsolutne većine - omogućila bi vrlo jednostavan "koalicijski dogovor". Naime, stranke bi se lako dogovorile da svaka u maloj izbornoj jedinici nastupi u prvom krugu sa svojim kandidatom, a da se za drugi krug postigne dogovor da najbolje pozicionirani među njima (ili onaj za koga se koalicija dogovori) nastupi protiv kandidata HDZ-a. Tadašnje stanje u biračkom tijelu jamčilo bi im uvjerljivu pobjedu, a u najvećem dijelu zemlje, čak i tamo gdje je uživao i oko 30-postotnu potporu, HDZ bi ostao izvanparlamentaran. Rezultat bi bio Sabor s potpunom dominacijom vladajuće petorke i posve marginalnom opozicijom. Takav bi model danas mogao ići na ruku dvjema najvećim strankama - SDP-u i HDZ-u. One, uostalom, zajedno imaju dovoljan broj glasova u Saboru da nametnu model kakav žele, a neki oblik većinskoga sustava praktički bi sve njihove konkurente (osim IDS-a) eliminirao iz izborne borbe.

Srećom, u Hrvatskoj se ne razmišlja o većinskom sustavu. Njegova bi primjena, naime, dovela do zaoštravanja ionako antagoniziranih političkih odnosa. Dvostranačje u homogenim društvima vodi prema jačanju političkoga centra, jer obje važne stranke nastoje pridobiti što više glasača (a najviše ih je upravo u prostoru političkoga centra). U nestabilnim se društvima bipolarne političke podjele poistovjećuju sa socijalnima, religijskima, nacionalnima, i postaju vrlo čvrstima, pa dvostranačje vodi u političke sukobe, radikalizaciju nacionalnoga političkog života i "rovovske" podjele.

Poznato je da su svi izborni modeli manje ili više loši, jer svi izazivaju neke neželjene efekte, a samo dugotrajna primjena jednoga modela može proizvesti poželjne političke učinke. Ovu bez sumnje istinitu tvrdnju iskorištavaju oni koji nastoje obraniti barem neke od elemenata u izbornom zakonu po kojem su provedeni izbori 3. siječnja 2000. Za taj izborni model, međutim, nije moguće naći niti jednu dobru riječ. On je, doduše, doveo do "smjene vlasti", ali samo zato što nije bilo izbornoga modela koji bi HDZ-u omogućio ostanak na vlasti uz onakav pad potpore u javnosti i mobilizaciju demokratskoga biračkog tijela. Hrvatska je tada imala razmjerni izborni model, a zemlja je bila arbitrarno podijeljena u deset izbornih jedinica, otprilike jednako velikih, ali pri podjeli nisu poštivane granice hrvatskih regija.

Temeljni razlog diobe zemlje na izborne jedinice bilo je legitimiranje "liste za dijasporu", jer Hrvatska ima neliberalan zakon o državljanstvu, kojim je hrvatsko državljanstvo (pa i izborno pravo) podijeljeno ljudima koje nije nikako moguće "teritorijalizirati" u Hrvatskoj, koji sami, ili njihovi preci, nikad nisu živjeli u nekom mjestu u Hrvatskoj, već potječu iz susjedne Bosne i Hercegovine. Države, koje primjenjuju razmjerni sustav, pribjegavaju diobi zemlje na izborne jedinice da bi se omogućila personalizacija izbora, kako birači ne bi glasovali samo za stranku nego i za osobu. U Hrvatskoj su, međutim, u svih deset izbornih jedinica glasačima bile ponuđene nefleksibilne liste, a iza imena "nositelja liste" sakrili su se kandidati stranaka ili koalicija, poredani prema volji stranačkih vodstava, a ne biračkoga tijela.

Prema prvotnoj varijanti izbornoga zakona iz 1999. iz svake se izborne jedinice trebalo birati po 12 (a ne 14) zastupnika, a tada bi taj razmjerni model imao učinak zamalo kao većinski sustav. Stranka bez osvojenih 7 posto glasova ne bi imala šanse sudjelovati u diobi mandata, a D’Hontova metoda pretvaranja glasova u mandate kod tako malog broja mandata dovodi do goleme devijacije i znatno preferira dvije najveće liste. Da je 2000. iz izbornih jedinica bilo birano po 12 zastupnika, ne samo da koalicija HSP-HKDU ne bi osvojila niti jedan mandat nego bi i četvorka HSS-LS-HNS-IDS ostala marginalno parlamentarnom, a HDZ i koalicija SDP-HSLS osvojili bi postotak mandata znatno veći od postotka osvojenih glasova.

Ipak, dioba zemlje u pet do deset izbornih jedinica, uz istovremeno smanjivanje broja zastupnika što bi ih se biralo u Sabor, postala je općim mjestom u razgovorima o budućem izbornom zakonu. Tvrdi se da birači, a i političke stranke, sada imaju iskustva s razmjernim sustavom i diobom zemlje u izborne jedinice, pa da valja samo otkloniti glavne nedostatke modela iz 2000. i takav zakon primjenjivati kao stabilan, dulje vrijeme. Pritom bi, međutim, trebalo mijenjati gotovo sve. Kao prvo, želi li se izbjeći efekt centralizacije, do kojega je doveo sadašnji zakon, izborne jedinice moraju biti prirodne gravitacijske regije.

Naime, regionalnu strukturu države moguće je afirmirati samo ako su izborne jedinice ujedno i regije u kojima su organizirane političke stranke. U protivnom, ako su izborne jedinice arbitrarno iscrtane, stranačke centrale mogu arbitrarno formirati kandidatske liste u cijeloj zemlji. Međutim, stvaranje fleksibilnih lista, na kojima birači mogu odabrati svog kandidata (jednoga ili više njih), za glasače bi predstavljalo bitnu promjenu izbornih pravila, a pitanje je koliko bi njih, s obzirom na hrvatsku političku kulturu, iskoristilo to svoje izborno pravo.

Umjesto preuređivanja beznadnoga izbornog modela, za nas bi bilo puno bolje usvojiti inačicu njemačkoga izbornog zakona, kao što je to učinjeno prije nekoliko godina na izborima za škotski parlament. Birači bi glasovali jednako kao i na hrvatskim izborima 1992. i 1995. - jednim glasom za stranku, a drugim za kandidata u maloj izbornoj jedinici. Jedina razlika u odnosu na tadašnji izborni model bila bi u "pretvaranju glasova u mandate", jer bi varijanta njemačkoga modela "dovodila u razmjer" mandate osvojene u razmjernom i većinskom dijelu izbora. Tim modelom mogle bi se osigurati i zastupljenost dijaspore i "pozitivna diskriminacija" za pripadnike nacionalnih manjina, a da se pritom ne stvori devijacija pri pretvaranju glasova u mandate.

Iako je, po svemu sudeći, mentalitet nametanja izbornoga zakona prema interesu jedne političke opcije definitivno poražen i nitko se u Hrvatskoj više ne usuđuje reći kako onaj tko ima saborsku većinu ima pravo nametnuti i izborni zakon, kakav njemu odgovara, te premda ima naznaka da bi izborni model mogao biti jedno od pitanja oko kojega bi se postigao konsenzus relevantnih parlamentarnih stranaka, najjednostavnije i najbolje rješenje, čini se, nema političkih šansi.