Koliko se god slovenski mediji bunili da je summit predsjednika srednjoeuropskih zemalja na Bledu organiziran uzalud, da je potrošeno previše novca za nešto što je CNN potpuno ignorirao, bledski je sastanak na vrhu ipak bio zanimljiv i - znakovit. Na kraju sastanka ustanovljeno je, sasvim ispravno, da integracijski put svih europskih zemalja u Europsku uniju i NATO nema alternative.

Takav će zajednički cilj pridonijeti jačanju politički ujedinjene Europe, jer je to jedini način da na globalnom planu bude ozbiljan partner, da ne velimo takmac, ostalim velikim tržištima i političkim silama. Osim toga, samo jedinstvena i udružena Europa može se obraniti od negativnih posljedica globalizacije - međunarodnog terorizma i organiziranog kriminala. No kako do te jedinstvene Europe doći?

Najavljena zajednička izjava ipak je izostala, jer sloge o tekstu nije bilo. Izjavu su na kraju sastavili slovenski predsjednik Milan Kučan i češki Vaclav Havel, utemeljitelj ovih srednjoeuropskih susreta. Veliko srednjoeuropsko jedinstvo puklo je vrlo brzo. Predsjednici Njemačke i Austrije Rau i Klestil nisu se upuštali u velike rasprave, no jasno su dali do znanja kako ne prihvaćaju kritike da se opasno igraju s otvaranjem Pandorine kutije starih problema, koje tek treba riješiti. Radilo se, naime, o Benešovim dekretima. Treba li dakle problem oduzimanja imovine sada izvući na površinu i jednom za svagda riješiti - jer trenutno svađa cijelu srednju Europu - ili ga treba prepustiti zaboravu i potiho ukinuti bez velike pompe, kako bi to htio službeni Bruxelles?

Benešovi dekreti postali su tako, unatoč pozivima na veliku suradnju zbog velikog integracijskog cilja, sredstvom političkog uvjetovanja u pregovorima o ulasku u EU. Na bledski je summit pozvan i balkanski paket zemalja koje imaju niz sličnih problema. Unutar siromašne skupine zemalja, u kojima ekonomija ne igra nikakvu ulogu a politički je establishment osuđen na stalno robovanje vlastitim političkim manipulacijama, leži prava opasnost eskalacije sukoba zbog »tehničkih pitanja«: određivanja granica, pa makar se radilo o dva četvorna kilometra ili zbog povrata privatne imovine.

Iako se to u dva dana bledskog skupa stalno pokušavalo izbjeći, nad Bledskim je jezerom lebdjela neumoljiva činjenica - Srednja Europa više ne postoji. Kučan je teška srca priznao da Višegradska skupina više nema smisla. Postoje samo Europska unija, zemlje kandidati, potencijalni kandidati i one koje su od integracijskog procesa još daleko. Hrvatski su politički genijalci uzalud trošili godine i godine u promišljanju kako pozicionirati Hrvatsku. Malo su je zvali srednjoeuropskom, malo mediteranskom, no nikako im nije odgovaralo da se Hrvatsku nazove balkanskom.

Paničan bijeg od balkanskog određenja, međutim, nije donio ništa produktivno, osim nervoze i paranoje, na što nije imuna ni hrvatska koalicijska vlast. Nedavno je britanski ministar za jugoistočnu Europu Denis MacShane rekao da je geografija jedino što država ne može promijeniti. Sve ostalo se može. Zato se Grčka nimalo ne buni kad je nazovu balkanskom zemljom. Grčka jest balkanska zemlja, ali u isto vrijeme i uspješna članica EU-a koja je 2000. godine stekla uvjete da se pridruži monetarnoj uniji.

Hrvatska, dakle, može biti samo dijelom ujedinjene Europe, dijelom integracije u kojoj će postajati bogatija, a u političkom smislu utjecajnija zemlja s vjerodostojnošću, za koju će se znati da je pouzdan i odgovoran partner. Sve to se ne postiže kalkulantskim politikantstvom partitokracije koja nije sposobna ozbiljno stati na rep organiziranom kriminalu i pronaći one koji su godinama krali hrvatskim građanima. Kako će unutar EU-a moći surađivati na suzbijanju mafije, ako to nije sposobna u vlastitom dvorištu?

Držanjem fige u džepu ne može se daleko dogurati. Ako bude tako, zagovaratelji staromodnog suvereniteta bit će zadovoljni, jer će se on zaustaviti na Bregani ili kod Bajakova, a Hrvatska sama, siromašna, kako to diplomati vole kazati, »out in the cold«. Stoga je rečenica izrečena upravo na bledskom skupu iznimno važna - granice ujedinjene Europe sežu do one zemlje koja je spremna prihvatiti i provoditi europske standarde.