Do jučer smo iz premijerovih usta slušali kako Vlada ne može biti jedina odgovorna za stanje u društvu. Najednom su joj se — nakon dvije i pol godine autističnog i nerevanšističkog vladanja — našli nasušno potrebni neovisni stručnjaci, nepolitičke društvene skupine i reformski orijentirani intelektualci kako bi imali s kime podijeliti odgovornost za neučinjeno. Već nekoliko dana poslije, kad su rezultati agencijskoga sondiranja raspoloženja javnosti ishodili facijalne grčeve na otromboljenim vladajućim licima, prišlo se drugoj fazi ispraznog političkog retuša: posve i nadasve su odgovorni drugi, dok mudri oci nacije "dijele zabrinutost", "sumnjaju u vjerodostojnost anketa" i "upozoravaju na loš državotvorni mentalitet".

Mediji su, Bogu hvala, na posljetku krivi za sve. To nam poručuje uvijek koncilijantni trubač svehrvatskih istina dr. Zdravko Tomac. Krivi su, elem; za stvaranje atmosfere da aktualna vlast nije riješila glavna predizborna obećanja, za rapidan pad popularnosti vladajuće koalicije, za HDZ-ovih 22, SDP-ovih 16 i HSLS-ovih 4 posto; krivi su za pretvorbeni oprost, za rast nezaposlenosti, za neprocesuiranje ratnih zločina, za širenje tajkunskih carstava, za mafijaška ubojstva po ulicama, za unutarkoalicijske foteljaške svađe, za zdravstvene afere, za prometne gužve, za efekt staklenika ... Mediji su, summa summarum, krivi što su živi. I što političke mumije ovih dana primjećuju prve znakove truljenja na demagogijom balzamiranim obrazima.

Tome ljuštenju odumrlih stanica političke kože, međutim, ne pomaže više nikakav face-lifting. Zamazivanje stvarnosti zakratko odvraća pažnju od bitnog, no većini je — a radi se o čak 35 posto anketiranih — pažnja (i nada) ionako odavno pokopana jalovim koalicijskim kalkulantstvom. Ako smo po čemu dosegnuli trendove žuđene Europe, onda je jedina moguća analogija sadržana u činjenici da se i tamo posvuda bilježe znatni apstinencijski momenti birača (lijevog) centra, što u politički fokus snažnije penetrira ljutu desnicu. Potpora HDZ-u u Hrvatskoj, međutim, ne jača, ma koliko Vlado Šeks šutio o tome. Politička grupacija i te kako čvrste izborne baze, pače, puca po šavovima, terenski aktivisti se joj se češće tuku nego što išta obećavaju i nikom pametnom ne ulijevaju nikakvu, a najmanje demokratsku perspektivu. Tu istinu danas zna i Račan, no u njoj je komprimiran i sav njegov problem: on sâm dvije i pol godine nije vodio računa o pametnima, nego o glasnima. Rukovodio se sentimentima "opasnih", a okretao leđa od štufih i prevarenih; titrao je "tuđima", a zamjerao se "svojima". Još uvijek se kroz hrvatsku koalicijsku močvaru šire koncentrični valovi čuđenja: kako to da nam nije pomoglo služenje krupnom kapitalu, isprazno kićenje hrvatstvom, pomirenje s HDZ-om u kriminalu, pa čak ni Budišin ulazak u Vladu? Odgovor nudi Dostojevski: Poniženi i uvrijeđeni. U nazivu romana ruskog klasika sadržan je, naime, najkraći komentar situacije u kojoj najveći dio puka šuti i na pitanje za koga će sutra glasovati prezrivo okreće glavu.

Koalicija će, kako stvari stoje, na idućim izborima pobijediti samu sebe. Ma što o tome klicali oporbeni "alternativci", HDZ je ne može pobijediti, nego tek smijeniti na vlasti. Družba "piškit ću-kakit ću" reformista vlastoručno je — i s punom sviješću — navukla sebi pretijesnu košulju, iako su od prvoga dana u svojim rukama imali i dovoljno oštre škare i sukno za promjene.