Kad je prošloga tjedna u Finskoj pozvao Nokiju da i u Hrvatskoj otvori svoju podružnicu i pokrene proizvodnju, je li premijer Račan znao da je ta golema kompanija upravo na povijesnoj prijelomnici? Naime, kako je 31. svibnja javio Financial Times, Nokia je ovih dana prvi put u svoje korporativno upravljanje uvela dva izuzetno važna moderna načela: skupštinu u kojoj svaka dionica nosi jedan glas i upravni odbor u kojem je većina članova neovisna o vlasnicima (a nisu ni Finci).

U Hrvatskoj netko može kupiti 49,99 posto dionica nekog društva, a da nema nikakvog prava niti sudjelovati u "nadziranju" njegova poslovanja. Dioničar koji posjeduje 50,01 posto glavnice, stječe sto posto prava upravljanja i "nadziranja" tvrtke premda ima samo 0,02 posto veći vlasnički udio nego onaj prvi. Tako, naime, određuje Zakon o trgovačkim društvima. Sve se to može i promijeniti ako se promijeni statut društva - ali samo ako promjenu dopusti onaj tko ima majoritet.

U Hrvatskoj, dakle, nema korporativnog upravljanja koje se danas u svijetu definira kao način na koji vlasnici sudjeluju u upravljanju svojom tvrtkom. Korporativno upravljanje postoji samo za većinske vlasnike, dok su manjinski posve obespravljeni.

U takvom pravnom poretku (ili gazdinskom kapitalizmu) u dioničarskim društvima ne mogu i ne žele participirati mali, ali masovni ulagači. Vlasnička struktura gospodarstva ne može se odmaknuti od familijarnih, klanovskih, zavičajnih, plemenskih i sličnih primitivnih oblika, a poduzeća ostaju bez najizdašnijeg i najjeftinijeg izvora kapitala za svoj razvoj. Što je najgore, Hrvatska ostaje i bez tehnološkog napretka. U društvu koje ne priznaje manjinska vlasnička prava u kojem se kapitalu ne priznaje vrijednost i značaj neovisno o tome je li krupan ili sitan, nitko ne želi rasipati ni svoj oskudni intelektualni kapital.

Pritom ne treba imati iluzija. Istraživanja su pokazala da čak i u Americi u dioničkim društvima s najraspršenijom vlasničkom strukturom gotovo uvijek postoje dva-tri krupna dioničara koja zapravo upravljaju poduzećem. No zašto su i takvi dioničari Nokije ipak za svoje direktore postavili neovisne stručnjake, a dioničari zagrebačkog hotela Opera članove svoje obitelji?

Samo je jedan mogući razlog: Ivica Todorić i Anđelko Leko žele si ostaviti mogućnost financijskog i poslovnog iskorištavanja, "mužnje" ili tuneliranja Opere u kojem ostali dioničari neće imati udjela. U Hrvatskoj je to etički posve uobičajeno a pravno se tolerira. Iz tog iskonskog defekta hrvatskog kapitalizma (prenesenog iz Njemačke bez etičkih normi, sudske prakse i civilnih ustanova) proistekle su najveće zloporabe i nepravde već u najranijoj fazi privatizacije a i danas on jednako odbija i inozemne i domaće ulagače.

U svijetu protestantske etike, a osobito u anglo-saksonskom pravnom poretku koji se temelji na moralnim načelima (a ne na šupljikavim zakonima koje pišu profesori prava), tuneliranje je neprihvatljivo i kažnjivo. Utoliko bi dioničari Nokije uzaludno za direktore - članove upravnih ili nadzornih odbora - postavili svoje sinove, nećake ili kompanjone. Čim bi oni sklopili prvi posao s ostalim tvrtkama iz svog "koncerna" (poput Agrokora) ili "poslovnog sustava" (poput HUP-a Zagreb) našli bi se na sudu, a za koji dan i suočeni s plaćanjem odštete od koje bi im tuneliranje brzo zastalo u grlu.

Ako Hrvatska želi imati razvoj, zapošljavanje i Nokiju, mora najhitnije mijenjati Zakon o trgovačkim društvima. Besmislene nadzorne odbore treba ukinuti i uvesti odbore direktora u koje će, u većini vanjske i nezavisne članove automatski imenovati proporcionalno svi krupniji dioničari ili njihove skupine. Tuneliranje se mora sudski progoniti i kažnjavati. Manjinskim dioničarima ne treba "zaštita" kakvu im sada velikodušno nudi ZTD, nego jednakopravnost.