Vjesnik: 05. 06. 2002.
Ministar gospodarstva i »ravnoteža ključa«
VIKTOR VRESNIK
Gdje je hrvatski ministar gospodarstva Hrvoje Vojković? Danas (utorak) kada ovo pišemo u Zagrebu, sutra, ako sve bude u redu, bit će na Regionalnom investicijskom forumu u Sarajevu.
Gdje bi za to vrijeme bio njegov prethodnik Goranko Fižulić? S premijerom u SAD-u. Zašto je Vojković ovdje, a ne u Washingtonu? Zato jer ga, kaže, nitko tamo nije zvao. Zvali su ga, kaže, u Kinu, ali jedanaest dana puta previše je za ministra koji još uvijek nema zamjenika i čije ministarstvo radi bez tajnika.
Zašto Vojković nema zamjenika?
Tu sad dolazimo do ključa većine naših problema, od kojih su mnogi veći od gospodarsko-političkog turizma, od kojega silom prilika apstinira Vojković. Ministar, naime, nema zamjenika jer ga on ne može sam postaviti.
Tko imenuje ministrovog zamjenika? Petorka, naravno. Što čekaju? Ništa, ali ne mogu se dogovoriti, kao ni za mjesto Vojkovićevog nasljednika na čelu Fonda za privatizaciju, kao ni za to tko će šefovati tajnim službama, kao ni... Nekadašnji omraženi »republički ključ« očito je zamijenjen novim, »koalicijskim«, pri čemu je stručnost opet ostavljena u zapećku. Ništa novo, ali sama svijest, o za nas izgleda vječnoj činjenici, ne mijenja stvarnost u kojoj je država blokirana na nekoliko kolosijeka.
U vrijeme premijerovog (ipak pretežno političkog) puta po Americi, Vojković će posjetiti Sarajevo, čiju važnost nikako ne smijemo podcijeniti (a tamo, kaže on, Fižulić nije bio nikada), sudjelovat će na skupu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) sljedeći tjedan u Zagrebu, Za dva tjedna putuje u Tursku...
Ministar, znači, radi, ali problem je u tome da ga neki ne vole jer su više voljeli Goranka Fižulića, njegovog prethodnika, čije zasluge, unatoč svim zamjerkama u koje se može ubrojiti i prevelika sklonost gospodarsko-diplomatskom turizmu, također ne smijemo negirati. Fižuliću također nije bilo dopušteno dovršiti posao (CEFTA!) jer ga nisu voljeli oni koji su (unatoč premijerovom otporu) na funkciju doveli Vojkovića...
Uostalom, i jedna posve druga priča, toliko opjevana ( i od svih uporno tražena) revizija privatizacije, kada je krenula dočekana je s, u najmanju ruku, dvojnim emocijama kako u Vladi tako i u Saboru. Zašto? Ne zato jer će se njome nešto otkriti ili riješiti, nego zato jer bi se možda moglo saznati »čijih« je više bilo upetljano.
Ravnoteža ključa mogla bi biti narušena.A svo to vrijeme Hrvatska čeka, čeka, čeka...