Priča o donacijama iz dijaspore počinje 1989. kad vodeći ljudi HDZ-a obilaze dijasporu u Americi i Australiji i prikupljaju novac za predizbornu kampanju / Nakon pobjede, vlast je apelirala na dijasporu da što izdašnijim prilozima pomogne obrani i obnovi zemlje / U apelima je prednjačio tadašnji ministar iseljeništva a kasnije obrane Gojko Šušak, a nisu zaostajali ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i sadašnji Stjepan Mesić / Novac su nerijetko prikupljale osobe o kojima se nije previše znalo

Priča o donacijama iz dijaspore počinje 1989. kad vodeći ljudi HDZ-a obilaze hrvatsku dijasporu u Americi i Australiji i prikupljaju novac za predizbornu kampanju. Nakon pobjede na izborima, hrvatska je vlast apelirala na dijasporu da što izdašnijim novčanim prilozima pomogne obrani i gospodarskoj obnovi zemlje. U tim apelima, najčešće u obliku posjeta prekooceanskim hrvatskim zajednicama, prednjačio je tadašnji ministar iseljeništva a kasnije ministar obrane Gojko Šušak, ali ni ostali prvaci HDZ-a, uključujući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i sadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, nisu zaostajali.

U tu je svrhu Hrvatska otvorila posebne račune na koje se uplaćivala gotovina namijenjena ponajprije kupnji oružja za obranu Hrvatske. Takvi su računi otvarani u Austriji i Švicarskoj, a koristili su se i računi fiktivnih ili stvarnih tvrtki (primjerice Oblatio) u Kanadi, Australiji, Cipru, Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, odnosno u off-shore zonama poput Arube, Barbude ili Britanskih djevičanskih otoka. Nadzor nad tim računima imali su Ministarstvo obrane i Ministarstvo financija, na čijem su čelu bili sad pokojni Gojko Šušak i Jozo Martinović, a transakcije su se obavljale, među ostalim, i posredstvom Zagrebačke i Riječke banke, te niza manjih inozemnih banaka i uglednih odvjetničkih tvrtki, poput londonske Allen, Allen & Hemsley.

Sada zatečeni iznos na računu Zaklade hrvatskog državnog zavjeta potječe s jednog od takvih računa Hrvatskog nacionalnog fonda u austrijskom Villachu, čiji su ovlašteni potpisnici navodno bili Gojko Šušak, Jozo Martinović i Hrvoje Šarinić. Taj je račun zatvoren početkom 1998. godine, a prema riječima Hrvoja Šarinića, bivšeg predstojnika Ureda predsjednika Tuđmana, preostali je novac (oko 2,7 milijuna maraka) na njegovu inicijativu prebačen na novootvoreni račun Zaklade u Privrednoj banci, odnosno doniran je toj Zakladi, a potpisnicima računa su tada navodno postali Mile Ćuk i Ivan Valent.

Malo više svjetla u priču o donacijama dijaspore unijeli su razočarani članovi HDZ-a. Tako Ina Vukić, bivša tajnica ogranka HDZ-a u Sydneyu, tvrdi da je australski HDZ samo na račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu do 1993. poslao 16,4 milijuna australskih dolara, te da su tim novcem raspolagali Šušak, Martinović i Šarinić, što potonji demantira. Listi visokih HDZ-ovih dužnosnika koji su osobno raspolagali novcem dijaspore često se pridodaju Milan Kovač, Stjepan Mesić... Ina Vukić tvrdi, među ostalim, da je Mesić, u to doba član HDZ-a, nakon posjeta Australiji prisvojio najmanje 50.000 australskih dolara.

Neosporno je, međutim, da je upravo Šarinić, zajedno s tadašnjim Tuđmanovim savjetnikom Slavenom Leticom, bio inicijator osnivanja Reda predsjednikovih vitezova. Vitezom se postajalo nakon uplate 1000 maraka, uplatom 5000 maraka dobivala se titula viteza s brončanim pečatom, za 10.000 maraka slijedila je titula sa srebrnim pečatom, a nakon uplate 25.000 maraka ili više Tuđman i Šarinić bi novom vitezu izdali zahvalnicu sa zlatnim pečatom.

Osim što je novac dijaspore uplaćivan na za tu prigodu otvarane račune i izmišljane institucije (Hrvatski nacionalni fond, Red predsjednikovih vitezova...), HDZ-ovci su se nerijetko s prekooceanskih turneja vraćali s torbama punim gotovine. Iako svjedoci takvih transakcija uglavnom šute, neki su progovorili u hrvatskom tisku. Na primjer, Karlo Milić tvrdi da je osobno Franji Tuđmanu dao 1,2 milijuna dolara 1990. godine prigodom njegova posjeta SAD-u i Kanadi, kad je bio u društvu s Antom Beljom i Ivanom Nogalom. Milić tvrdi da su svi spomenuti dio novca iskoristili za vlastite potrebe - Beljo za otvaranje tvrtke na sinovo ime, a Nogalo za kupnju zagrebačkog hotela »Dubrovnik«.

Dijaspora je vjerovala da pomaže obrani Hrvatske i pojedinci su najčešće davali 1000 ili 2000 dolara. Skupljenim se novcem nije kupovalo samo oružje nego i uniforme i ostala vojna oprema. Dio je robe nabavljan i posredovanjem tadašnjeg HDZ-ova poduzeća Domovina, kasnije tvrtke Stjepana Tuđmana, a vojničke odore su naplaćivane i četiri puta skuplje nego što je bila njihova cijena u inozemstvu.

Novcem sa spomenutog austrijskog računa podmirivane su stvarne (za kupnju oružja) ili fiktivne transakcije s njemačkim, rumunjskim, izraelskim, francuskim tvrtkama.

ZAGREB, 5. lipnja - Predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić izjavio je u srijedu da se, bez obzira na zakašnjenje, ako postoje ozbiljne indicije da su navodi u medijima točni, mora istražiti je li bilo nezakonitog raspolaganja novcem koji je hrvatska dijaspora uplaćivala za obranu države.

»Tu temu ne poznajem dovoljno, ono što o njoj znam, znam uglavnom iz medija. No ako su navodi medija točni, radi se o ozbiljnoj zlouporabi sredstava iz dijaspore«, rekao je Tomčić.

»Zar nije bilo vremena i do sada da se o tome raspravi, je li to pitanje slabosti i prethodne i sadašnje vlasti«, upitao je Tomčić.

Ali, bez obzira na zakašnjenje, ako postoje ozbiljne indicije da su navodi u medijima točni, onda se ta istraga mora provesti, poručio je predsjednik Sabora. (Hina)