Početkom prošlog mjeseca trebao sam ići u Sarajevo na promociju znanstvenog zbornika "Budućnost je počela". Nazvao sam za kartu nekoliko tjedana prije puta, ali mi je rečeno da više nema ekonomske, već samo poslovne klase. Gadno sam se iznenadio kada sam 6. svibnja ušao u taj zrakoplov Croatia Airlinesa i (na)sjeo odostraga. Stjuardesa mi je rekla da je cijeli avion pod režimom poslovne klase, iako je na mojoj boarding karti pisalo economy. Iz Sarajeva sam drugi dan letio za Ljubljanu Adria Airwaysom. Dobio sam ponudu business luncha za razliku od Croatijina po(s)lovnog sendviča, ali tko će nakon "deset'ce" iz "Želje 1" kusati nekakvu "egzekutivnu" salamu. Slovenci su ipak napravili ono kazalište za naprednije putnike, porazvlačivši zastore, kako bih dobio dojam da sam uspješniji od "ekonomista" iza sebe.

Ma te kerefeke i nisu važne jer let traje oko pola sata. Presudna je teroristička cijena povratne karte od Zagreba do Sarajeva - blizo 500 dolara! Za to se moguće povratiti do New Yorka. Lufthansa nudi let tamo i natrag do Manile za 700 dolara, a za stotinu više se može i do Hong Konga. U SFRJ su se tamo daleko visoke cijene JAT-a tumačile unitarizmom ne samo tog beogradskog avioprijevoznika. Zagreb je pokušavao stvoriti svoju aviokompaniju, ali su joj podmetali klipove. I napokon: imamo svoju državu, svog zračnog prijevoznika i svoj monopol. U vrijeme javne diplomacije Croatia Airlines svojim "bosanskim tarifnikom" umjesto da otvara granice s našim najvažnijim strateškim susjedom uporno ih turbulentno zatvara. Ta "ratna cijena" odavna nema legitimitet i pokazuje dokle je jedna kompanija pripravna guliti građane jedne i druge države nabijanjem putnih troškova. Ta se uzurpacija slobode kretanja zasniva na diktaturi nad hrvatskim nebom, budući da je Air Bosna u kolapsu, a posvema sudeći drugim se kompanijama nije sklono prepuštati tako unosne linije.

Država je također talac takvog privilegiranog poslovanja i ne čini ništa u cilju otvaranja zračnog tržišta konkurenciji. Na nedavno održanoj konferenciji Poslovnog savjetodavnog vijeća (BAC) u sklopu Pakta o stabilnosti u Zagrebu potpredsjednik Vlade dr. Goran Granić izjavio je da Hrvatska želi graditi najbolje odnose sa svojim susjedstvom, uključujući i Jugoslaviju. Ne znam kome su, osim prevoditeljima i glavnom koordinatoru Pakta o stabilnosti Erhardu Buseku, bile upućene te nepraktične riječi. Hrvatski se političari ponašaju poput poeta emeritusa jer žive samo od nadahnuća. Toliko su raskošni u izrazu, a toliko diskretni u sadržaju. Molim vas lijepo, što znače te fraze naše Vlade i naše diplomacije o unapređenju poslovnih veza sa Srbijom ako se ne otvara zračna linija s Beogradom? Croatia Airlines je ne želi, na svu sreću, jer bi karta sigurno stajala 1000 dolara po logici da Srbijance moramo mrziti duplo više nego Bošnjake, a JAT-u se ne dopušta da otvori liniju Beograd-Zagreb. O kakvom se profitabilnom "bizu" može govoriti ako vlakom do Beograda treba profućkati šest, a obratno čak sedam sati? Globalno poslovanje znači osposobiti se za djelovanje u bilo koji sat unutar 24-satnog radnog dana, pa se uz aerodrome grade prvoklasni hoteli s golf igralištima jer učinkoviti biznismeni nemaju vremena za vožnju od zračne luke do grada i prazne verbalne hodove.

Protekcionizam se hrvatskog aviomučitelja klasično domudruje "političkom filozofijom" ili uspavankom da je sedam godina nakon rata još rano za uspostavu takvih letova. Treba podsjetiti da je HDZ potaknuo procese normalizacije sa Srbijom dok je još sve mirisalo na krv, a da su usred rata neki viđeniji hrvatski nacionalisti s diplomatskim putovnicama dogovarali poslove u Beogradu. Od ove se vlasti očekivalo da će brže nadograđivati takva hadezeovska postignuća, a ne inicijativu regionalnog otvaranja prepuštati Srbiji.

Ovih je dana ministar vanjskih poslova "Jošmaloslavije" Goran Svilanović pokazao izuzetnu intelektualnu hrabrost priznajući da je smanjenje udjela Srba u Hrvatskoj od 12 na 4 posto u prvom redu stvar Miloševićeve ideologije da Srbi umiju živjeti u jednoj državi, odnosno samo među Srbima. Pozdraviti je i jugoslavensku odluku da se za vrijeme turističke sezone ukinu vize za hrvatske građane. Hrvatska diplomacija može parirati ovim potezima pred eurounijskom diplomatskom javnošću jedino odlukom definitivnog ukidanja viza sa Srbijom, dobro s Jugoslavijom, koja će i službeno nestati za nekoliko mjeseci.

Ali hrvatski "drž' ne daj političari" jednostavno ne vjeruju u regionalnu konkurenciju i tržište relevantnih poteza. Jer ako se uistinu žele prihvatiti europski kriteriji o slobodnoj cirkulaciji ljudi i robe, posebno kada u samoj Srbiji više ne jezde one agresivne ideje, nema razloga da Hrvatska besplodno taktizira s viznim režimom. Onima koji ne mogu podnijeti ni samu ideju mira sa susjedima pa će im mržnja trajati do smrti - svako će poboljšanje bilateralnih odnosa uvijek biti prerano i provokativno. Drugim riječima, njima i ne treba prepuštati valorizaciju takvih odluka. Strah da će na taj način u Hrvatsku navaliti ratni zločinci trebalo bi pretvoriti u nadu, jer bude li tome tako, hrvatski će sudovi napokon dobiti predmete koje najekspeditivnije rješavaju.

Da se razumijemo. Tuđmanova je politika u mnogo čemu bila loša i necivilizirana, ali je on iza nje stajao. Politika nove vlasti je u mnogo čemu bolja i civiliziranija, ali se ne zna tko iza nje stoji. Jer je transparenta jedino u kapitalu kvintnosti, ali ne i u podjeli rada i odgovornosti pa se javno ne zna koja kombinacija stranaka unutar petorke odlučuje o brzini pomaka u ovom ili onom resoru. Za one koji su najodlučnije neodlučni da nađu brža rješenja - sva ta problematika zračnog prometa i nebeskih cijena uopće nije interesantna jer svojim besplatnim avionima putuju kad god zažele i kamo misle da trebaju ići.