Nema sumnje da je najslađi podatak u priči oko kriminala u pretvorbi i privatizaciji Slobodne Dalmacije onaj koji je Miroslav Kutle predočio istražnom sucu Stanku Grbavcu na saslušanju u utorak. "Ne posjeduje vlastitu imovinu", rezolutan je bio Kutle na proceduralno pitanje suca, kao i na kampanju koju je Vlada RH pokrenula protiv tajkuna koji nisu prijavili imovinu koju su (ne)legalno stekli od 1991. do danas. E, u tom smislu Kutle je nevinašce božje. Ali ako nije stekao imovinu od novca koji mu je trebao kapati od dvjestotinjak poduzeća koliko ih je imao registriranih, Kutle je konačno stekao pravo da ga stigne ruka pravde. Za razliku od proteklih deset godina beščašća hrvatskog pravosuđa, sve govori u prilog tome da će Miroslav Kutle, a s njim i Ivić Pašalić, baš u slučaju Slobodne Dalmacije pronaći svoj mir u okviru pravomoćnih sudskih presuda. Ali, prije nego pred čitatelje podastremo povijest "majke svih pretvorbenih i privatizacijskih pljački", dajmo riječ obrane samom Kutli.

"Ja se ne osjećam krivim niti s jednog aspekta, niti ekonomskog niti pravnog, jer sam Globus Holding zastupao kao direktor u skladu sa zakonskim i poslovnim načelima. Nitko na mene nije vršio pritisak da kupim ovaj paket dionica. Ja sam ove dionice kupio po poslovnoj logici i u skladu s mojim poslovnim i moralnim načelima, a nitko na mene nije vršio pritisak da to moram kupiti. Što se tiče prava prvokupa, mogu iskazati da sam se ja tu pojavio kao kupac, pa kupac ni po kom pravu, odnosno pozitivnom propisu ne mora razmišljati o pravu prvokupa drugih, a po mojoj logici o tom bi trebao voditi računa prodavatelj", ustvrdio je Kutle na saslušanju u zapisnik koji je blaženim putevima gospodnjim došao i do naše redakcije.

Podsjetimo, Kutle i Pašalić na saslušanju su bili na osnovi krivične prijave koju je Državnom odvjetništvu podnijela Udruga polagatelja prava na dionice "Slobodne". Prijava je temeljena na pismu Frane Mitrovića, direktora Splitske banke te kobne 1993., u kojemu je predsjednika Tuđmana upozorio da su ga Pašalić i Krpina nagovarali da 37 posto dionica "Slobodne" proda Kutli. Mitrović je tada to i napravio unatoč tome što je prema zakonu te dionice trebao prvo ponuditi na prvokup malim dioničarima. Prijava se temelji i na stenogramu razgovora na Pantovčaku iz 1995. u kojem je Ivan Jarnjak, tadašnji ministar unutarnjih poslova, Tuđmanu rekao kako MUP uredno blokira istragu oko privatizacije splitskog dnevnog lista.

Ivić Pašalić je pak u svom iskazu demantirao sve navode optužbe, a ni jedan ni drugi nisu željeli, kako je navedeno u zapisniku, odgovarati na većinu pitanja državnog odvjetnika koji je bio na saslušanju. Pašalić je, pak, u novinama ustvrdio kako je "ovo samo jedna u nizu političkih optužnica bez ikakvog utemeljenja". Pokušajmo stoga javnosti još jednom predstaviti te temelje "kojih nema".

Godina je 1993., Slobodna Dalmacija je uz riječki Novi list jedini značajniji tiskani medij koji nije pod HDZ-ovom kontrolom i to je, donosi se odluka na Pantovčaku, trebalo riješiti. Za početak se poništava pretvorba "Slobodne" provedena po Markovićevu modelu, a potom je doneseno kontroverzno pretvorbeno rješenje prema kojemu od 10,1 milijun DEM nominalne vrijednosti poduzeća mali dioničari imaju pravo na 26 posto donica (5000 DEM po zaposleniku), Mirovinski fond i Fond za privatizaciju dobivaju 27 posto, a Splitska, Privredna i Dubrovačka banka 42 posto dionica. E, to kako su banke došle do dionica najvjerojatnije je jedinstven slučaj u hrvatskoj pretvorbi. Slobodna Dalmacija je, naime, krajem osamdesetih investirala velik novac u tehnološki pogon tako da je od brojnih poduzeća prikupila obveznice tzv. zajma za razvoj nerazvijenih republika i Kosova.

Većina je poduzeća dragovoljno i bespovratno ustupila te obveznice "Slobodnoj", uz uvjet da se taj novac investira u razvoj tvrtke. Navedene banke su te obveznice preuzele (eskontirale) i "Slobodnoj" isplatile novac. Početkom 1993. politički vrh HDZ-a dosjetio se da taj navodni dug "Slobodne" bankama od oko 4,3 milijuna DEM pretvori u dionice banaka. Bankovni agenti su se rastrčali po Hrvatskoj sklapajući ugovore o cesiji s poduzećima koja su "Slobodnoj" ustupila dionice, i to su navodno uspjeli legalno provesti za desetke posto tog iznosa. Ipak, bankama je u vlasništvo priznat cjelokupan iznos, a od 42 posto dionica što im je pripalo, 37 posto dionica dobila je Splitska banka. Tih 37 posto dionica trebalo je ići na burzu uz prethodno davanje na prvokup zaposlenicima tvrtke, ali nije napravljeno ni jedno ni drugo. Miroslav Kutle je već bio "kupio" devet posto dionica od Mirovinskog fonda, a isto su napravili i dvojac Vekić-Kapetanović.

No, dok su Vekić i Kapetanović zbilja u gotovini uplatili svoj dio, za sada je tajna koliko je ta uplata bila zbiljska, a koliko je zapravo bila samo jednodnevna pozajmica Kutli od nepoznatog nekog da formalno preuzme te dionice. Kutle je u međuvremenu kupio i određeni broj dionica od malih dioničara koji su ih prodali po 1,5 tisuća do dvije tisuće DEM. I sve što je preostalo bilo je dogovoriti da se Kutli u izravnoj pogodbi proda i tih preostalih 37 posto dionica Splitske banke kako bi mogao postati većinski vlasnik.

Kako je to Mitrović u svom pismu i napisao, Uprava Splitske banke je to napravila na nagovor vrha HDZ-a. Drugi skandal vezan za tih 37 posto dionica odnosi se na to da su one prodane po nominalnoj cijeni od 3,7 milijuna DEM, iako su dionice Mirovinskog fonda bile prodane po cijeni tri puta većoj od nominalne cijene. Treći skandal odnosi se na način plaćanja tih 37 posto dionica, jer nije poznato odakle i s kojeg računa je na račun SB-Tradea, poduzeća za promet kapitalom i vrijednosnim papirima Splitske banke, sjelo potrebnih 3,7 milijuna kuna, ni koliko se na tom računu zbilja zadržalo. Legenda kaže da je već sutradan isti novac "ispario". Četvrti skandal govori o nelegalnoj Skupštini dioničara održanoj radi legaliziranja tih marifetluka, jer Kutle tada nije ponudio ni jedan dokument kojim potvrđuje većinsko vlasništvo nad "Slobodnom". Peti skandal događa se nešto poslije kada Kutle postaje i vlasnikom Merkantilne tiskare provjerenim malverzacijama - revalorizacijom duga Tiskare prema Slobodnoj u iznosu od 300 tisuća DEM na 1,2 milijuna DEM, izmišljanjem gubitka u poslovanju Tiskare od 3,8 milijuna. Potom se Tiskara još malo fiktivno dokapitalizira i Kutle je dobio u vlasništvo i Tiskaru.

Naravno, protiv svih ovih kriminalnih poteza prijave Državnom odvjetništvu uputili su novinari, Udruga polagatelja prava na dionice, Vekić i Kapetanović, ali sve je bilo uzalud. Farsični i cirkusantski pravosudni tretman tih prijava najbolje se ogleda u presudi Upravnog suda od 16. studenoga 1994. Naime, 20. siječnja 1993. 72 zaposlenika Slobodne pred Upravnim sudom podigla su tužbu protiv odluke Agencije za restrukturiranje kojoj je tada na čelu bio Zlatko Mateša, a kojom se bankama u vlasništvo daje 42 posto dionica "Slobodne". E, Upravni sud pod predsjedanjem Ivana Mrkonjića rečenog je datuma donio sasvim suludu odluku da se mali dioničari nemaju pravo žaliti. Međutim, Ustavni sud početkom 1996. ipak vraća stvar u normalu odlukom da mali dioničari imaju pravo na žalbu. Upravni sud ipak i dalje odbija procesuirati tu tužbu, a Ivan Mrkonjić na zastupničko pitanje Ante Tukića u Hrvatskom saboru odgovara kako "Slobodna" nije prioritet, već da prioritet ima 3500 tisuća predmeta iz područja prava branitelja Domovinskog rata i njihovih obitelji.

Ovaj odgovor Ivana Mrkonjića jedna je od blasfemičnijih zloupotrebi branitelja Domovinskog rata i njihovih obitelji u obrani pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Unatoč tome što je nakon toga Fond za privatizaciju poništio pretvorbu 18 posto dionica u vlasništvu banaka, unatoč tome što je Upravni sud krajem 1999. presudio u korist 72 zaposlenika koji su osporili svih 42 posto pretvorenih dionica, pravna država sve do sada nije se potrudila sankcionirati kriminal u "Slobodnoj". Blokada je po političkoj liniji bilo na svim razinama: od policije, preko Državnog odvjetništva do sudstva. Za tu blokadu krivi su po zapovjednoj odgovornosti Mateša, Penić, Jarnjak i brojni drugi istaknuti dužnosnici bivše vlasti, kao i političari. Blokadu koja je rezultirala i sa 130 milijuna DEM gubitaka i duga što ih je tako privatizirana "Slobodna" stvorila od 1993. Koliko je sadašnja istraga koja se provodi autentična želja za provođenjem pravde, a koliko otaljavanje posla dok se ne smiri situacija i dok ne prođu predizborna vremena, tek ćemo vidjeti. Skepsa nas je, naime, održala.