Oluja nije bila nikakva slavna herojska akcija jer se Hrvatska vojska ušetala u već ispražnjenu »Krajinu« – to proizlazi iz dokumenata koje su u Vladi predstavili novinarima. Iste su predali i haškoj tužiteljici Carli del Ponte, pokušavajući dokazati da Hrvatska nije kriva za egzodus Srba u vrijeme Oluje. Mrvice informacija sada nude i vlastitoj javnosti, kako bi začepili usta onima koji problematiziraju, popisom stanovništva utvrđeno, drastično reduciranje srpske manjine u Hrvatskoj.

Dokumenti – koje su novinari mogli tek prelistati – upućuju na zaključak da su Srbi Hrvatsku napustili organizirano, voljom svojih para-vlasti, prije dolaska hrvatskih snaga. Dokazi o tome navodno su pronađeni nakon oslobađanja »Krajine«. Tuđman ipak o tome nikada nije ni zucnuo. Prvo, vjerojatno zato jer bi njihovo objavljivanje dovelo u pitanje »veličajnost pobjede«. Drugo zato jer odluka kninskih vođa da se svo stanovništvo i materijalna dobra pripreme za evakuaciju, donešena tjedan dana prije Oluje, ukazuje na mogući dogovor između Zagreba i Beograda.

O tome bi vjerojatno zanimljive stvari mogao ispripovijedati Hrvoje Šarinić, koji i u svojoj knjizi navodi kako se, i prije nego su olujne operacije bile okončane, u Homoljskim planinama, na krajnjem istoku Srbije, tajno našao sa Slobodanom Miloševićem. Domaćin se tom prilikom hvali da bi on i Tuđman »mnogo brže sami riješili probleme nego što je to išlo s međunarodnom zajednicom«.

Slabost je Vladine zbirke dokumenata u tome što je selektivna. Ona pomno bilježi događaje na srpskoj strani, ali zanemaruje sve dosad poznate dokaze o tome da je i hrvatska vlast imala razrađen i uporno provođen projekt smanjivanja srpske prisutnosti u Hrvatskoj. Granićevi analitičari, koji su se vrijedno bavili navodno nakon Oluje po »Krajini« pronađenim papirima, sigurno su mogli doći i do dokumenata koji su nastali u Zagrebu. Bilo bi dovoljno već da čitaju hrvatske medije, pa bi znali kako su se na sjednicama Tuđmanova VONS-a prije i poslije Oluje planirale akcije »mekog etničkog čišćenja« – humanog preseljenja, razmjene stanovništva, naseljavanja srpske imovine bosanskim Hrvatima... Zanemarujući te činjenice, Vladini se majstori analize pred haškom tužiteljicom, koja raspolaže i Tuđmanovim transkriptima, pokazuju kao pristrani, nedovoljno objektivni i nedovoljno ozbiljni.

Drugo, hrvatska bi vlast jednakom pažnjom trebala napraviti analizu onoga što se u »Krajini« događalo nakon Oluje. Vladimir Đuro Degan u upravo objavljenoj knjizi kaže da Tuđman nije učinio ništa da zapriječi orgijanje »hrvatskih bandi« po oslobođenim krajevima, nekažnjeno ubijanje zaostalih staraca, palež i pljačku kuća... Također bi trebalo napraviti ozbiljan pregled onoga što se događalo Srbima koji su živjeli pod hrvatskom vlašću, odgovoriti zašto se smanjio broj Srba u gradovima, na koji je sve način, što bi rekao Mesić, srpska populacija antagonizirana. S tim bi dodacima slika neposredne hrvatske prošlosti svakako bila mnogo kompletnija.

Ciljanim biranjem činjenica aktualna se vlast predstavlja kao braniteljica Tuđmanove politike i skrivačica njegovih zločina. Takav pristup smanjit će joj vjerodostojnost pred Haškim sudom. Ujedno ona izbjegava svoju obavezu da hrvatsku javnost napokon suoči s istinom i tako pomogne njenom ozdravljenju.