NAKON NASTUPA HRVATSKOG PREMIJERA PRED POSLOVNIM LJUDIMA U SJEDINJENIM DRŽAVAMA

Nastup kojim je hrvatski premijer Ivica Račan i službeno otvorio svoju američku turneju vjerojatno bi mogao ostati i najslabijom točkom njegove washingtonske misije. Ne zato što je njegovo nastupanje pred američkim poslovnim šefovima i legislativcima u zgradi ovdašnje Privredne komore bilo loše pripremljeno ili odrađeno; ne. Stvari su ostale u sivim tonovima - inzistiraju ovdašnji analitičari - ponajprije zbog blijede privredne slike koju nudi Hrvatska, a potom i zbog spleta aktualnih okolnosti koje Zagrebu trenutačno baš i ne idu na ruku:

Račanova je tvrdnja bila sasvim točna. Za razliku od nekih zapadnoeuropskih zemalja - znaju Amerikanci - Hrvatska baš i nije plodno mjesto za razvoj međunarodnih terorističkih organizacija. Nije ni u posjedu nuklearnog arsenala, a niti je na samome pragu financijskog kolapsa. Znači - nije baš interesantna?! Upozorenje je stiglo minutu poslije.

Naglasak koji je, naime, Račan htio ostaviti auditoriju trebao je uvjeriti prisutne kako je hrvatska financijska i politička stabilnost bitna ne samo za jugoistočnu Europu već i za svijet u globalu. U Washingtonu, međutim, nisu bili spremni kupiti takvu retoriku. Iznad svega zbog činjenice da je financijski svijet posljednjih godina postao nešto pametniji i nešto tvrdokorniji, naučivši da - na primjer - totalni financijski kolaps jedne Argentine i ne treba povući u provaliju ekonomiju cijele Južne Amerike (za razliku od raspada burze u Tajlandu 1990. godine, što je gotovo kompletnu svjetsku ekonomiju bilo bacilo u ozbiljnu krizu). Stoga, bez razmišljanja su zaključili promatrači u Washingtonu, Račanovo upozorenje o eventualnom "domino efektu" ovom prilikom neće naći nikakva odjeka.

Politički gledano, međutim, Amerikanci u skoro vrijeme ne vide Hrvatsku puno dalje od pozicije koju Zagreb trenutačno drži. Pozicija koja - kako naglašavaju bez dvojbe - i nije baš zavidna. Hrvatska, koja poput brojnih zemalja bivše istočne Europe svoj dugoročni prosperitet može naći jedino u priključenju Europskoj uniji i NATO-u, teško da može računati da će se nešto takvo u skoro vrijeme ipak i dogoditi. U Washingtonu i te kako znaju da je Zagreb u velikim teškoćama što se tiče ispunjenja monetarnih i fiskalnih zahtjeva postavljenih od strane EU-a - što je dovelo do situacije da Hrvatska (opet) promaši listu zemalja koje će se EU-u priključiti u sljedećem valu; za nekoliko godina. Šanse za ulazak u NATO, pak, nešto su bolje, ali isključivo zbog strateškog položaja na Jadranskome moru i čvorištu puteva iz zapadne i sjeverne Europe k istoku, kao i zbog morske granice s Italijom.

Račan je, s druge strane, ponudio platformu koju će biti jako teško prodati ovdašnjem businessu. Otvoreno kazavši kako Hrvatska želi "kvalitetne, dugoročne investicije", a ne projekte koji će doći "samo zbog niske cijene rada i jeftino plaćene radne snage", hrvatski je premijer zagazio u vrlo kompetitivni teritorij koji želi okupirati velik broj zemalja bivše komunističke istočne Europe. Budući da Hrvatska jednostavno ne može izdržati utrku s niskom cijenom rada u konkurentnim zemljama Azije, Afrike, Srednje i Južne Amerike, te da nije u mogućnosti biti među čelnim predstavnicama ekonomskog rasta tehnološki naprednih zemalja, Amerikanci sumnjaju da se tu "bilo što značajnije može dogoditi".

Dakako, visoki porezi i visoka cijena socijale u zemlji - stavke koje su još više napumpane baš za vladavine aktualnog premijera - mogu isključivo biti faktor koji će izdušiti bilo kakav ozbiljan interes američkog kapitala.

Kad se svemu doda stopa nezaposlenosti koja je dosegla gotovo 24 posto, te stopa privrednoga rasta koja ide u suprotnome smjeru - inzistiraju u Washingtonu - Zagreb bi doista morao smisliti nekakav "plan" kako bi doista mogao privući nekakav ozbiljan strani kapital.