Kad su ljudi, koji u vrijeme rata znaju čuvati hladnu glavu za dobrobit vlastitoga džepa, završili »Operaciju torba«, odmah su se bacili na njen prirodni nastavak - »Operaciju pretvorba«. Još dok su oni emocionalni ginuli na frontama, ovi racionalni su već raspoređivali hrvatske firme s novcem sebi i svojim prijateljima

Nitko nikad neće točno znati koliko je dolara i maraka strpano u torbe emisara iz domovine na iseljeničkim domjencima. Nitko nikad neće znati koliki je dio novca uistinu potrošen za nabavu oružja na crnom tržištu, a koliko su emisari strpali u vlastite džepove. Račun u Villachu i Pašalićeva zaklada ostavili su tragove u bankarskoj transakciji pa se više nisu dali sakriti.

Kad su ti ljudi, koji u vrijeme rata znaju čuvati hladnu glavu za dobrobit vlastitoga džepa, završili »Operaciju torba«, odmah su se bacili na njen prirodni nastavak – »Operaciju pretvorba«. Još dok su oni emocionalni ginuli na frontama, ovi racionalni su već raspoređivali hrvatske firme s novcem sebi i svojim prijateljima. Većina je emocionalnih završila u braniteljskim udrugama, dok su oni racionalni, uz osigurano mjesto u udrugama, pridodali i ono u nadzornim odborima, direktorskim kabinetima i u vrhu političke vlasti.

Osobito je bilo unosno djelovati u sivoj zoni koja se prostire između regularne vlasti i mase kojom se vlada. Uhljebili su se u paralelnoj vlasti koja je zapravo vladala: svi ti savjetnici u VONS-ovima, svi ti vozači službeno otetih »cheerokee jeepova« tajnih službi i komplementarnih im mafijaških klanova, sva ta novokomponirana elita koja je izronila ni iz čega da bi prisvojila sve. Dileri oružja i osjećaja manipulirali su novcem i masama. HDZ je, hoćeš-nećeš, bio zajednički nazivnik za sve.

Od te silne i neutvrđene svote sad je isplivalo tri milijuna (bivših) maraka za uveseljavanje naroda. Ostali, višestruko veći novac završio je na privatnim računima HDZ-ovih miljenika u stranim bankama: dio toga oni su velikodušno uložili u privatizaciju hrvatskih poduzeća, što je nazvano pretvorbom. Revizorica Šima Krasić je na uzorku od 100 privatiziranih tvrtki ustanovila da je 80 propalo. Novac je isisan, a radnici završili na ulici. Tako su naši likovi iz priče pokazali koliko su vješti: prvo su spremili na sigurno dio novca iz dijaspore, a onda ga pametno uložili da bi izvukli novac iz tvrtki koje su ga imale.

Kad je pretvorba obavljena, ostale su tvrtke u stečaju i radnici bez posla. Za tu je prigodu skovana nova riječ – kutleraj. Kao što je HDZ-ovac Bernardo Jurlina zaslužan za rađanje termina »jurlinizam« (označava čovjeka koji mijenja stranke kao čarape – pod uvjetom da ih mijenja svaki dan), tako se i model-tajkun Miroslav Kutle prometnuo u manekena HDZ-ove pretvorbe. Čovjek je inače na slobodi, aplicirao je za austrijsko državljanstvo i nema pravne prepreke da ga ne dobije, jer ima potvrdu da nije osuđivan.

Danas Sanader može galantno ponuditi da se ta tri Pašalićeva milijuna prebace u državni proračun, gdje su trebali završiti još u Tuđmanovo vrijeme. Danas slušamo izjave Vesne Škare Ožbolt, Hrvoja Šarinića i Ivića Pašalića koji se nešto sjećaju, nešto nisu znali, uvijek su oni drugi imali pravo podizanja novca a, uostalom, Tuđman je odlučivao o svemu. Danas je HDZ-ova odgovornost pokopana pod kosom pločom na Mirogoju, a preživjeli HDZ-ovci kreću u novi pohod na vlast.

Zakašnjelu pravdu trebao bi oživjeti neki Uskok. Dvogodišnje iskustvo s koalicijom ne daje pravo na nadu onima koji su 2000. glasali za promjene. Direktora Zaklade koja je čuvala sporne milijune prije će uzdrmati stranački kolega Sanader nego Račanovi neslomljivi, koji nakon loše epizode s Ortynskim imaju prigodu za ponovljeni start. Vjerojatno još jedno »odlučno da, ali...«.