Bilo je previše komplicirano da se sredstva sakupljena za obranu Hrvatske prebacuju u državni proračun – tako je dugogodišnja visoka službenica Tuđmanova dvora, Vesna Škare Ožbolt, objasnila svojedobnu odluku bivšeg predsjednika Republike da se državne pare, konkretno tri milijuna njemačkih maraka, neovlašteno poklone Pašalićevoj zakladi.

Nekadašnji šef države i njegovi dvorjani nisu voljeli komplicirati – najviše im je odgovaralo kad su im se devize predavale iz ruke u ruku, u torbama i vrećama, preferirali su krupno pakiranje. Nisu voljeli priznanice, ovjere, potvrde, pa se danas može samo nagađati o ukupnom iznosu pomoći koje je devedesetih dijaspora poslala domovini. Trijezne procjene govore o nekoliko stotina milijuna dolara. Tuđman nije komplicirao ni oko trošenja fondova namijenjenih obrani Hrvatske. Nisu sitničarili ni kad su se državne pare prebacivale na privatne račune, kupovala poduzeća i na egzotičnim adresama osnivali magla-fondovi. Doniranim novcima uglavnom se gubi svaki trag, a ZNA SE-momke pogodila je kolektivna amnezija: ne znaju, ne mogu se sjetiti gotovo ničega u vezi s dijasporinim parama.

Rat je sjajno vrijeme za one koji ne vole komplicirati. Kojima je procedura i zakonska norma nepotrebna gnjavaža. Baš kao što je Tito svojedobno podrugljivo govorio o onima koji se drže zakona kao pijan plota, tako je i Tuđman kao prazno filozofiranje otpisao upozorenja da se državne pare ne bi smjele prebacivati na stranački konto. Da se nije slutio rat, vjerojatno ni pomoć ne bi bila tako široka, niti bi se davala tako bez evidencije i pitanja. Onima koji su skupljali pare za oružje, a pritom nešto skrenuli i na vlastite račune, ratna je konspiracija bogomdana prilika. Njihovim je interesima konvergiralo da je zemlja u što lošijoj situaciji, što manje naoružana, što krvavija. Što su slike s ratišta bile potresnije, to su donatori bili šire ruke.

Iz istih razloga rat je super vrijeme i za onakvu vrstu pretvorbe kakva je u Hrvatskoj prakticirana. Pljačkaška pretvorba bila je samo nastavak privatizacije dijasporinih donacija namijenjenih obrani države. Nije se slučajno dogodilo da je proces pretvorbe otvoren u jeku rata. Rat je bio paravan iza koga su se zaklanjali prljavi poslovi. Koristila se situacija dok je pola zemlje bilo u rovovima, na bojišnici, u domoljubnom zanosu, u strahu za goli život... Dok su jedni strepili od metka, drugima je bio slobodan prolaz do imetka. Da je pretvorba odgođena do završetka rata, grabež ne bi imao takvu šansu. Bilo bi pitanja, otpora i pobuna. Zato se transfer društvenog vlasništva u ruke novoelite morao odvijati pod granatama, nabrzaka.

Domovinski je rat za neke bio zlatonosan. Za one koji su nosali naramke deviznih donacija, koji su trgovali oružjem, koji su ratne gužve koristili da se dočepaju tuđim radom stečene imovine. Za današnje Glembajeve rat nije bio nesreća i tragedija, nego dobrodošla prilika. Bio im je koristan i potreban. Svoja su carstva podigli na krvi stradalnika. Zločinom protiv Hrvatske – tako je ovih dana kvalificirano prisvajanje državnih para za stranačke i privatne potrebe. Točnije bi bilo reći da je za neke Hrvatska otpočetka bila tek projekt pljačke vlastitog naroda.