Račanova vlada kao da nije ništa naučila iz svjetskih iskustava, dokazujući europsku orijentaciju zemlje za sada jedino na riječima

Sergio Cofferati, vođa najjačeg talijanskog sindikata CGIL i predvodnik nedavnih masovnih prosvjeda protiv pokušaja Berlusconijeve vlade da derogira zakonsku odredbu o obrazloženom otkazu, kaže da je sindikalna borba drukčija od političke. Sindikat pregovara s Vladom kako bi sporazum bio što povoljniji za radnike, zadatak sindikata nije rušenje vlada koje pak padaju u političkoj borbi u parlamentu.

Točno. Doista nema te vlade koju sindikat samo tako može pomesti, ali je isto tako istinito da nema te vlade koja se može oglušiti na više ili manje masovan huk onih koji su nezadovoljni njenom politikom. Bilo da je riječ o sindikatima ili nekome drugome, demokratska vlast jednostavno ne može samo tako ignorirati drukčije mišljenje. Prvenstveno zbog vlastitog legitimiteta, odnosno stabilnosti pozicije na kojoj se nalazi, jer joj se svaka samovolja već sutra može obiti o glavu.

U aktualnom sukobu sindikata s Vladom Ivice Račana , bolje rečeno s ministrom Davorkom Vidovićem opet su, u sjeni »načelnog opredjeljenja za dijalogom«, pale teške riječi međusobnih optužbi, a Udruga radničkih sindikata koju predvodi Boris Kunst donijela je odluku da napusti Partnerstvo za razvoj slijedeći tako SSSH, najjaču sindikalnu središnjicu koja je to učinila prije dva mjeseca. Povod »ratu« ovaj je put bilo mišljenje sindikata da ih ministar Vidović svojim izjavama hoće razjediniti te da Vlada fingira socijalni dijalog umjesto da mu ozbiljno pristupi.

U svojoj reakciji Vidović sindikatima imputira neozbiljnost, a premijer Račan ponovo zaziva dijalog a ne oštre poteze. Sindikati pak poručuju da su naučili dijeliti bitnog od nebitnog i da nisu nikada bili jedinstveniji. Ukratko, »razmjena vatre« između Vlade i sindikata se nastavlja, a da se pri tome stječe dojam da se nalazimo u začaranom krugu gdje Vlada, s jedne strane, ne zna kako bi prevladala aktualnu krizu odnosa sa sindikatima uzrokovanu različitim pogledima na izmjene Zakona o radu dok, s druge strane, sindikalni čelnici imaju sve manje prostora za uzmak svjesni da bi prekomjernim popuštanjem izgubili dobar dio preostalog kredibiliteta kod svog članstva.

Sindikalni čelnici sigurno nisu bezgrešni. U proteklom desetljeću propustili su bezbroj prilika da se odlučnije postave prema vlastima i njihovim potezima. Često su i oni sami politizirali radi vlastitih pozicija i interesa. No, to sve skupa, pogotovo sada kada se stvari počinju radikalizirati i kada sindikati pokazuju odlučnost da istraju na svojim stavovima, ne opravdava Vladu za njene poteze i pristup rješavanju problema.

Naime, već je notorno postalo dokazivati da je jedan od prvih poteza vlasti inaugurirane 3. siječnja 2000. godine trebala biti inicijativa za stvaranje zajedničkog »pakta« sa sindikatima i poslodavcima, u kojem bi svaki od partnera – radi stabilnosti političke situacije u zemlji i omogućavanja razvoja – na sebe preuzeo dio odgovornosti i obaveza, točno znajući što, u zajedničkom interesu, trenutačno gubi a dugoročno dobija. Koalicijskoj vladi, međutim, dogodilo se da taj pristup predugo najavljuje, odlučujući ga provesti u drugom dijelu svoga mandata kada su se mnogi parametri važni za uspjeh takvog projekta već bili »otrgli kontroli«. Prije svega, riječ je o klimi stvorenoj nakon izbora da se nešto radikalno mora napraviti u lošoj gospodarsko-socijalnoj situaciji, pa su shodno tome i građani bili pripravni na veća odricanja i strpljenje.

Drugo, što je možda još bitnije, kada se Vlada već odlučila predložiti Partnerstvo za razvoj, učinila je to nedovoljno precizno. Formuliran je načelno, bez detalja iz kojih bi se vidio cjelokupni »itinerar« obavezan za sve partnere, a posebno je u svemu tome manjkalo strateškog pristupa koji bi, primjerice, onemogućio opravdane sindikalne prigovore da se ne može ići na izmjene Zakona o radu povoljne za poslodavce bez čitavog niza zakonskih i inih mjera koje bi otvarale perspektivu zaposlenima i nezaposlenima.

Kada se toliko pozivamo na razvijenu Europu i svijet zgodno je podsjetiti na primjer Japana prije dvadesetak godina kada se krenulo u restrukturiranje teške industrije, točnije reduciranja broja željezara. Projekt je doslovno obuhvaćao sve. Od određivanja koliko željezara i čeličana Japanu treba, koliko ih mora prestati s radom a koliko ih se mora modernizirati, preko zbrinjavanja viška radnika, njihovog umirovljenja ili besplatnog omogućavanja prekvalificiranja do stimuliranja novih vrsta proizvodnje koje bi trebale prihvatiti nastali višak radnika.

Slično se osamdesetih godina dogodilo i u Njemačkoj, a ozbiljan pristup vlasti razvoju pokazuje i britanski, za sindikate nešto nepovoljniji, neoliberalistički primjer iz doba Margaret Thatcher . Unatoč protivljenju radnika i sindikata »željezna lady« ustrajala je u zatvaranju rudnika ugljena, no paralelno s tim išle su i druge ekonomske mjere koje su u konačnici rezultirale britanskim ekonomskim uspjehom i, dakako, novim prilikama za zapošljavanje ne samo »suvišnim« rudarima već i ostalima.

Cijela je, dakle, mudrost, volja i umijeće politike da sustavno provede određenu viziju (ne bez konzultacija sa stručnjacma) koja će dati rezultate. Parcijalni pristupi, s »korektivnim mjerama« koje se donose u hodu, rezultiraju otporima, nerazumijevanjem, nepovjerenjem i blokadama svih vrsta. Račanova vlada kao da nije ništa naučila iz svjetskih iskustava, dokazujući europsku orijentaciju zemlje za sada jedino na riječima.