ZAGREB, 9. lipnja – Međunarodna je arbitraža u rješavanju sporova, poglavito sa Slovenijom, sve izglednija. I, dok Slovenci nevoljko spominju mogućnost arbitraže, Vlada RH je uzima kao mogućnost koja bi riješila razgraničenje u Piranskom zaljevu, ali i otvoreno pitanje nuklearke u Krškom. Unatoč tome što je Sporazum o granici sa Slovenijom parafiran, nakon čega je uslijedilo vrlo glasno javno negodovanje u Hrvatskoj, međunarodni suci, najvjerojatnije s Međunarodnog suda za pomorsko pravo u Hamburgu, mogli bi biti angažirani u rješavanju spora o Piranskom zaljevu.

Prema parafiranom Sporazumu o granici, koji nije obvezujući, jer, prema Bečkoj konvenciji o međunarodnim sporazumima, vrijedi kad ga potpiše odgovorna osoba ili ratificira parlament, Slovenija je dobila svoj dugo priželjkivan komad teritorijalna mora i, što je još važnije, izlaz u otvorene vode Jadrana. Slovenski političari smatraju taj problem gotovo riješenim samom činjenicom što je dokument parafiran, a to samo znači da su se obje strane složile da je dokument identičan onome o čemu se pregovaralo.

Ako se ideja o arbitraži za Piranski zaljev jasno artikulira, treba je najprije odobriti Hrvatski sabor, i to dvotrećinskom većinom. Jer, međunarodnom se arbitražom, ma koliko se mislilo da su hrvatske startne pozicije bolje, prepušta zaštita nacionalnog integriteta nekom trećem. Također, za arbitre treba odvojiti iz proračuna i izvjestan novac, jer arbitraža nije ni jeftin niti kratak proces. Iako je odluka međunarodnih arbitara obvezna, na samom početku suprotstavljene strane trebaju imati barem neke zajedničke polazne točke o kojima su suglasne. Da bi se spor predstavio međunarodnim arbitražnim sucima, to moraju zahtijevati obje strane, što znači da Vlada RH može priželjkivati arbitražu, ali, ako Slovenija to ne želi, arbitraže neće biti.

Kad se govori o polaznim točkama, Hrvatska bi pred arbitrima mogla biti u prednosti u vezi s Piranskim zaljevom, ako suci krenu od članka 14. UN-ove Konvencije o pravu mora u kojem se kaže da, ako ne postoje povijesni naslovi ili sporazumi koji govore drukčije, u određivanju granice na moru primjenjuje se načelo sredine. Znači, Piranski bi se zaljev podijelio pola-pola i Slovenija bi ostala bez izlaza u međunarodne vode Jadrana. No, uvijek postoji i mogućnost da suci uzmu za polaznu točku memorandum koji je slovenski parlament prihvatio 1993. godine, po kojem je cijeli

Slovenski dužnosnici naglašavaju da bi arbitraža bila poraz demokracije i dokaz da se dvije susjedne zemlje ne mogu dogovoriti ni o jednom otvorenom pitanju.

Osim sa Slovenijom, moglo bi se dogoditi da međunarodni arbitri imaju posla i u razgraničenju na moru sa Crnom Gorom. Podgorica zahtijeva da granična crta na moru ide što bliže hrvatskoj obali, odnosno poluotoku Prevlaci, no, ako se primijeni UN-ova Konvencija o pravu mora, ta »teorija« pada u vodu. Izlaz iz Boke kotorske, odnosno razgraničenje na moru sa Crnom Gorom je i te kako važno, jer bi ta crta bila granica postojećeg epikontinentalnog pojasa, odnosno, ako jednog dana bude proglašen, istočna granica gospodarskog pojasa.