Šefica Zavoda za zapošljavanje, Sanja Crnković-Pozaić, praktično pokazujući da nezaposlene smatra prevarantima i protivnicima, koje treba nadmudriti i njihov broj na svaki način reducirati, najavila je da će instalirati stožer za telefonsku provjeru svojih klijenata. Zavod priprema »call centar« iz kojeg će se od jeseni slučajnim uzorkom nazivati nezaposleni. One koje tri puta ne nađu kod kuće, smatrat će zaposlenima i skidati s burze. Ideja je nakaradna, cinična, čista patologija. Zadire u zdrav razum i ljudska prava. Reagirao je i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić upozoravajući da je »ipak normalno da nezaposleni izađu iz kuće«. Zavodu ukazuje da je riječ o »neprimjerenom tumačenju zakona« te da »tako rigorozne metode ne vode pravom rješenju«.

Na sličan način zdravstvena je birokaracija proteklih mjesec dana pokazivala sretno lice zbog neizmjernih, po život opasnih gužvi koje su se stvarale pred njenim vratima. Iznemogli starci satima su čekali u redovima, ispunjavali formulare na koljenima, padali u nesvjest, kolabirali, pokušavajući dokazati da zbog niskih prihoda imaju pravo na besplatno liječenje, odnosno da ne moraju plaćati participaciju. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje iskoristio je uvođenje dopunskog zdravstvenog osiguranja da od svih koji su već imali potvrdu da su siromašni, zatraži dodatnu provjeru. Istodobno, za tako ogroman posao svoje službe nije pripremio. Niti je bilo pouzdanih informacija, niti je angažirano dovoljno ljudi. Ali zbog beskrajnih gužvi na svojim šalterima ni u tom Zavodu, ni u nadležnom ministarstvu, ni u Vladi, nigdje se nitko nije previše uzbudio. Slično se događalo i prije nekoliko mjeseci u vezi s dječjim doplatkom. Repovi od zore do mraka primaju se kao normalni.

Nevjerojatan primjer bezobzirnosti pokazala je nedavno i policija kada je teškim ratnim invalidima, redom u kolicima, zapriječila pristup Markovu trgu, pod izgovorom da se tamo upravo događa neka važna sjednica i politička se vrhuška ne može inkomodirati. Bez obzira na motive, namjere i ciljeve prosvjednika, samo se politički i ljudski pomračeni um može tako odnositi prema invalidima, držeći ih grubo, satima, u blokadi. Iz odluke o takvom ponašanju bije ledeni dah despocije.

Zagledana u vlastite interese, nervozna i sve nesigurnija zbog kritika koje se roje, vlast se zatvara i sve više udaljava od naroda. Izgubila je sposobnost komuniciranja s građanima. Njihove probleme ne osjeća kao svoje. Nabrušeno reagira. Administraciji dopušta da se beskrajno bahati, da ljudima gazi prava i dostojanstvo. Umjesto da služi, ponaša se kao bijesni gazda. Pobrojani primjeri pokazuju da se vlast spram svojih »podanika« de facto postavlja neprijateljski. Tretira ih kao potencijalne zatvorenike, vreću za treniranje šikane.