Bidan naš pokojni predsjednik Tuđman. Sve im je dao, hranio ih i oblačio, promovirao u stranačke kadrovike, fudrao ih pretvorbenim kapitalom i dijasporinim milodarima, zaogrnuo medijskom slavom i — ako ništa — mrtav nije zaslužio da ga baš takvi blate. Tko će komu nego svoj svomu? — reći će, međutim, narodni barbarogenij. Zar i ti, sine Iviću? Zar se i ti, dojučer odan i državotvoran, džilitnu na mjedeni spomenik Ocu domovine, čija je svaka bila i prva i zadnja, jedna i jedina, mudra i neprikosnovena, za Hrvate sudbinska i povijesna, od odluke o vojnim intervencijama u Bosni do onih o sastavu Croatije i nogometne vrste?

"Tuđmanova ovlaštenja bila su strogo određena Ustavom i, zapravo, jako mala", istaknuo je bivši Franjin savjetnik na haaškome svjedočenju u korist obrane hrvatskoga humanista Mladena Naletilića Tute, izazvavši salve smijeha u sudnici. Indiferentna nije ostala vjerojatno ni kosa grobnica podno crkve Krista Kralja. Najpoznatiji hrvatski Pašalić nije se, međutim, dao omesti ni ovozemaljskim ni zagrobnim reakcijama: "Da je predsjednik Tuđman donio odluku o upućivanju Hrvatske vojske u BiH, u tom bi slučaju sigurno reagirao Ustavni sud. To je mogao odlučiti samo Sabor." Što jest, jest. Istina je. Onako kako je Ustavni sud promptno reagirao i, primjerice, u slučaju besprizorne prošlorežimske pljačke umirovljenika. Ili onako kako su hrvatski sudovi ažurno reagirali na obilje pretvorbenih, kriminalnih i političkih zločinstava u kojima je — po osnovanim indicijama — sudjelovao ili ih kreirao i bivši predsjednički savjetnik osobno. Ili onako kako je Hrvatski sabor skočio kao jedan kada je Hrvatska vojska ginula po Mostaru, Bobetko stolovao u Grudama, Muslimani se zatvarali po Dretelju, a nekad ugledni član parlamenta Vice Vukojević paradirao Hercegovinom i malim ekranima u uniformi Hrvatskog vijeća obrane.

Zbog te ažurnosti, naime, zbog odlučnosti i ove vlasti, pače, Pašalićeva teza o Tuđmanovim mikroovlastima danas i može izazvati salve smijeha isključivo u dalekoj haaškoj sudnici. Hrvatima je osmijeh odavno zaleđen domovinskom zbiljom te političkim javašlukom i oportunizmom aktualnih vlastodržaca, usprkos i te kako notornim spoznajama o svim spektrima nadležnosti našega "Georgea Washingtona". "Prihvaćanje teze o agresiji na BiH bila bi katastrofa", pitijski sada tvrdi Pašalić isključivo kako bi se iz javne svijesti potisnula spoznaja da Tuđmanov pokušaj podjele susjedne zemlje i jest bio katastrofa, pogubna kako za ovu državu, tako i za Hrvate u jednoj i drugoj. M

A što se ovlasti pokojnoga predsjednika tiče, znamo da su mu bile tako malene da je nekada nacionaliziranu židovsku vilu u Nazorovoj otkupio samo dan prije promjene zakona; bile su mu tako limitirane da je novac dijaspore prikupljen za obranu zemlje bez ikakva objašnjenja lakonski prebacivao na stranačke i privatne račune; one nad Ministarstvom obrane bile su mu u toj mjeri kozmetičke da se, valjda liječeći komplekse, prozvao Vrhovnikom, a u Bosnu ne da se nije miješao nego je nije mogao vidjeti nacrtanu ni na salveti ... Tuđmanu ipak ne treba "pakovati" — poruka je svakog iskrenog štovatelja hrvatskog velikana kojemu se može štošta nabiti na nos, samo ne uvredljiva etiketa folklornog šefa države, marionete u rukama nedodirljivih i nepokolebljivih institucija. Dosta je laži i objeda na njegov račun. Štono bi kazao župan Branimir Lukšić: "Ustani, hrvatski lave Franjo, i rikni!"