Prihvaćanjem Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika, kao ključne osobe u odnosima s Haagom, međunarodna zajednica dala je veliko priznanje službenom Zagrebu i počela vjerovati u hrvatski pravosudni sustav/ Pašalić je, po haaškom svjedočenju, »znao i sudjelovao« u kreiranju državnih tajni, a u »aferi Zaklada« samo je »mali izvršitelj volje nadređenih« - u oba slučaja pravi domoljub

Još u vrijeme povratka optuženika Rahima Ademija, njegov odvjetnik Čedo Prodanović navijestio je temeljitu promjenu u postupanju haaškoga tužiteljstva. Poslužio se iskustvima vlastita braniteljskoga kontaktiranja. Tako su prvi put uslišani zahtjevi za izmjenom optužnice i usvojen je prijedlog za kućnim pritvorom u Hrvatskoj do početka najavljenog jesenskog suđenja.

U međuvremenu je tužiteljica Del Ponte nekoliko puta bila u Hrvatskoj, a njezini službenici nekoliko puta navratili do Ademijeva boravišta ne bi li se uvjerili u korektnost pridržavanja otpusnog reda.

Zasad, nakon izjave Gorana Granića, potpredsjednika Vlade i šefa posljednjeg izaslanstva u Haag, može se zaključiti da se Haag postupno prilagođava stupnju hrvatske kooperativnosti, i to više no što neke političke stranke i dijelovi javnoga mijenja žele priznati. Činjenica da je Bajić mogao izravno dogovoriti s kolegicom tužiteljicom daljnje radne kontakte utječe i na položaj Hrvatske u haaškom sudištu. Skidajući punu obvezu i odgovornost s državnih tijela i predstavnika i seleći je na profesionalnu razinu suradnje, međunarodna zajednica nije mogla dati veće priznanje službenom Zagrebu. To znači da više nije nužno jamstvo političara, jer se počinje vjerovati nadležnim tijelima hrvatskoga pravosudnog sustava.

Tako je operativnost s državnih spuštena na pravosudna tijela, a to je prečica do suđenja za ratne zločine pred nacionalnim sudovima. Do tog trenutka Mladen Bajić i njegova tužiteljska ekipa moraju pokazati Haagu, a posredno i međunarodnoj zajednici, da Hrvatska i u tom segmentu primjene prava misli ozbiljno i da ima snage ostvariti te ozbiljne namjere.

Odgovor ima predigru u činjenici da je tek tri, četiri dana pred Pašalićev nastup pred sudom, iz Haaga službenim hrvatskim tijelima stigao zahtjev za potvrđivanjem autentičnosti transkripata, čiju je izvornost Pašalić uporno poricao na svjedočenju. Zatečena, hrvatska tijela nisu u zadanom (prekratkom) roku mogla provesti analizu dobivena dokumenta. Baš kao da je netko znao da će naglim Pašalićevim odlaskom u Haag, svjedočenjem o općim okolnostima u kojima su Mladen Naletilić i Vinko Martinović počinili djela iz optužnice, hrvatska strana zakasniti u ispunjenu sudačkoga zahtjeva. To je, pak, Pašaliću omogućilo da cijelu priču o Tuđmanu i Bosni izgradi na osporavanju autentičnosti tih dokumenata.

Sinkroniziranim nastupom u Haagu uoči dolaska hrvatskog izaslanstva i u opreci s hrvatskim medijskim napisima koje ga prikazuju kao prisvajatelja državnog novca, Pašalić je još jednom pokazao majstorstvo u promociji »vlastite nevinosti«. Na pladanj je ovaj put stavio dva neravnopravna utega. S jedne strane, u haaškom svjedočenju »on zna i sudjeluje« u kreiranju i najsloženijih državnih tajni. S druge strane, u zakladničkoj obrani »on je samo mali izvršitelj volje nadređenih«, pa kad oni narede, on prisvoji tri milijuna maraka jer nema drugog izbora do čuvanja glavnice do dana današnjega. U oba slučaja on je pravi domoljub: »svjedočenjem« štiti državne interese, »zakladništvom« čuva državni novac.

Vjesnik je saznao da je zahtjev za međunarodnom pravnom pomoći u istrazi oko Zaklade upućen nadležnim tijelima Austrije i Švicarske i da se ovih dana očekuju i prvi odgovori. Važnost »slučaja Zaklade«, dokumenta uporno čuvanog u kabinetu tužiteljskog šefa, je upravo u tome što je na temelju njega bilo moguće nazrijeti osnovne pravce kolanja novca koji je, umjesto cijeloj Hrvatskoj, bio namijenjen samo ponekim Hrvatima. Pa makar oni na svakomu mjestu, a na haaškom stolcu za svjedoke posebno, dokazivali svoju nacionalnu predanost.