Cijela je Hrvatska jučer stala, prateći derbi u Yokohami. Očekivalo se da će Vatreni i u igri s Ekvadorom ponoviti svoj podvig iz utakmice s Italijom i Hrvatsku potvrditi kao velemajstora nogometa. Sabor je svoj rad prilagodio terminima istrčavanja na stadion, sabornici su o važnim temama funkcioniranja banaka raspravljali s navijačkim šalovima oko vrata. U Zagrebu utakmica se gledala na prepunom središnjem trgu na specijalnom video-zidu, koji je samo za tu prigodu stigao iz Italije. Cijela je zemlja bila na nogama, bijelo-crveno skockana, svuda navijačke boje i strepnjom obojeno očekivanje trijumfa.

Poraz od Ekvadora, koji hrvatsku vrstu vraća kući, pokazuje da je bljesak sjajnog nogometa, pokazan u igri s Azzurima, bio izuzetak, a hrvatska je stvarnost, ne samo nogometna, osrednjost. Hrvatska je reprezentacija na neslavan način okončala svoje sudjelovanje na Mundijalu, ostavila je jadan dojam, nije se uspjela probiti ni u drugi krug natjecanja. Hrvatska je ponovo, kao i nakon katastrofe s Meksikom, pokisla i nikakva. Eksplozija oduševljenja kratko je trajala, nacija ima novi poticaj za potonuće u depresiju. Manifestacije su sportskih groznica fenomenološki uvijek vrlo intrigantne. Zašto se Hrvatska tako nafiksala na nogomet, kao da je to presudno pitanje njena opstanka?

Nogometna ognjica zahvatila je cijeli svijet, a osobito zemlje čiji momci igraju na Mundijalu. Sociolog Srđan Vrcan, koji već desetljećima analizira fenomen nogometa i navijanja, ovih dana u serijalu u jednom tjedniku tvrdi da su zbivanja, vezana uz aktualno nogometno prvenstvo, u cijelom svijetu slična. Vrcan piše da se nogomet danas hrani uzmakom od politike i funkcionira kao zamjena za politiku. Prosperira na račun krize politike, koja se očituje u masovnoj političkoj apatiji, rastućem rascijepu između politike i života te izrazitom obesmišljavanju politike. Nogomet, pak, proizvodi neko zajedništvo među ljudima, izmišljeno ili zamišljeno; posredstvom nogometa ostvaruje se, doduše na iskrivljen način, neki vid jednakosti građana; stvara se osjećaj njihova sudjelovanja u nečem važnom.

Što vrijedi za cijeli svijet, još više vrijedi za Hrvatsku. Nogomet je više od igre. Postao je satisfakcija za hendikepe u stvarnom životu, onom koji nije igra. Stari je recept za zadovoljavanje narodnih potreba sadržan u onom »kruha i igara«. Manjak u kruhu moguće je namiriti viškom u sferi igara. Tako su ovoga puta u nogometnoj groznici nekako u drugom planu ostale najave o poskupljenjima struje i plina. Nezaposlenost, socijalna ojađenost, nezadovoljstvo, cijeli taj čvor čemera koji Hrvatskoj već duže vrijeme stoji u grlu, kao da je posljednjih dana malo omekšao. Nacija se odjednom osjetila poletnom, ponovo okupljena oko nekog zajedničkog cilja. Pa makar taj cilj bio u balunu.

Ali bajka je prekratko trajala. Vatreni se kao Pokisli danas vraćaju iz Japana. Hrvatska se, također hladno tuširana, vraća stvarnosti. Skidaju se zastave, gase baklje, umjesto euforije raste osjećaj da ni u nogometu više nismo što smo nekad bili. Uzlet je završio grubim treskom o zemlju, kako u posljednje vrijeme redovito okončava. Nije samo petljavi izbornik Jozić sličan premijeru Račanu; cijela je reprezentacija, i njihova igra u Japanu, metafora današnje Hrvatske.