Prema podacima koje je »Vjesnik« uspio prikupiti u četvrtak, policija je dovršila posao na utvrđivanju autentičnosti transkripata koji Dunju Pavliček-Patak teško terete u slučaju »remetinečke mafije« - dileme nema, transkripti su izvorni prijepis njezinih razgovora/ Koju ulogu u tome ima Radovan Ortynski/ Što je zapravo htio Krunoslav Canjuga?

No Mladen Bajić odlazi u Haag u državnom izaslanstvu i nakon povratka saznaje da ga nisu poslušali ni Dunja Pavliček Patak ni njezin neposredni rukovoditelj Krunoslav Canjuga. Unatoč striktnoj zabrani da se pred novinarima svađa s nekima od njih, Dunja Pavliček-Patak je upravo to učinila. Sukob s novinarkom Jasnom Babić pretvorio se u skandal kad je tjednik Nacional objavio transkripte koji teško terete tužiteljicu u slučaju tzv. remetinečke mafije.

A Krunoslav Canjuga, zagrebački županijski odvjetnik i zapravo drugi čovjek hrvatskog tužiteljstva, ničim izazvan pred novinarima je pokrenuo temu o 530 milijuna maraka teške krađe u Ini. Zašto je Canjuga spomenuo taj slučaj? Ima li to ikakve veze s činjenicom da su »inkriminirane osobe« u slučaju Ine protuteža hadezeovskim razmimoilaženjima s čije je strane i zbog Zaklade inkriminirani Ivić Pašalić? Ako nema, je li se to Krunoslav Canjuga htio pohvaliti da njegova služba radi na velikim, a ne samo na malim ribama iz podzemlja? Ako ima, onda bi zagrebački državni tužitelj barem svojemu šefu morao objasniti svoje motive.

Na novinama nije da prosuđuju kakva smisla ima za neka buduća suđenja ta vrsta »skupljanja dokaza«. Ono što ipak prvo pada na pamet jest usporedba datuma kad su ti razgovori vođeni s današnjim nadnevkom do kojega ništa, ali baš ništa nije pretvoreno čak ni u optužni prijedlog, nekmoli ozbiljnu optužbu. Za koga je i zašto razgovor s ubijenim Marinovom vođen, ako ne u svrhu skupljanja argumenata za tužiteljsku reakciju?

Ako je točna informacija kojom raspolažemo, da je transkript autentičan, Dunja Pavliček-Patak morat će odgovoriti na pitanja koja su već ranije postavljena, a vezana su uz njezin mandat. Posebno mandat zastupnice optužbe u spomenutom remetinečkom slučaju. Zar je moguće, a tako sada čitatelj dostupnih materijala može zaključiti, da je državno tužiteljstvo bilo navijačem na jednoj od strana podzemnoga rata. Odgovor na taj upit je tim važniji što se u međuvremenu uz klan ubijenog Bagarića i ubijenog Sliška pojavio i treći »mafijaški faktor«: Hrvoje Petrač. Gdje on spada, s obzirom da se oko njegove kriminalne uloge vode i teški medijski ratovi.

U čitavoj priči ne treba zaboraviti da je Dunja Pavliček-Patak u vrijeme kad poduzima dio poslova, o kojima se zbog sukoba s jednom novinarkom sad nešto više zna, bila podređenim državnim službenikom Radovanu Ortynskom. Je li Ortynski nešto znao, ako ne sve, o aktivnostima svoje tužiteljice. Nisu slučajno ono »svoje«, jer su ovdašnji mediji nebrojeno puta ustvrdili da su Pavliček-Patak i Ortynski prst i nokat tužiteljske službe.

Zanimljivo, iako je u onoj famoznoj torbi kojom je paradirao Saborom imao svega i svačega, a po izjavi Mladena Bajića uglavnom materijala vezanih uz postupke u tijeku, ni jednim slovom nije spomenuto da bi u dokazivanju sprege podzemlja i politike, podzemlja i pravosuđa bila riječ o sprezi podzemlja i zamjenice zagrebačkog županijskog tužitelja. Je li moguće baš da moćni Ortynski ništa nije znao o poslovima u radno i slobodno vrijeme jedne od svojih najbližih suradnica?

Međutim, ako je Dunja Pavliček-Patak sama sebe donijela na stegovnu streljanu, kako objasniti postupak Krunoslava Canjuge. Dok se vode stranački i politički ratovi oko prodaje Ine, dok je na snazi moćan antiglobalizacijski lobi koji tvrdi da je ova vlast prodala Hrvatsku svijetu, ozbiljan državni posao kao što je prodaja naftne kompanije ugrožava istup državnog tužitelja. Bez da su ga novinari pitali, bez da je u ičemu imao ikakva povoda, Canjuga je novinarima ponudio senzaciju.